Ovaj segment knjige dokumenata "Stradanje Srba u Sarajevu" (Komesarijata za izbeglice Srbije) preuzela sam zato sto je vezan za sagu o Generalu Mladicu. Do rata u tom naselju zivela je i Generalova porodica. Naravno, i sva druga poglavlja i stradanja Srba su i slicna i neverovatno razlicita.

Pofalici su deo Sarajeva i pripadaju opstini Centar. Katastarski su vecinom pripadali Srbima. Stare Pofalicke porodice, cija imanja datiraju jos od proslog stoleca su: Cangalovici, Pikulici, Madzarevici, DJukici, Andrijasevici itd. Od 1945. godine to podrucje naseljavaju i Vaskovici, Simeunovici, Dilberovici, Trisici, Andrici, Elezi, Savici... U Pofalicima postoji i stara begovska porodica Foce.

To je naselje privatnih kuca u kome se nalazi i najstarija sarajevska fabrika "Fabrika duvana Sarajevo" i "Sarajevska mlekara".

Licna izjava 71/00338 B. O.

U Sarajevu sam radio u "Sarajevskoj mljekari". Sa suprugom i djecom zivio sam u stanu na Cengic Vili, a imali smo kucu i u Pofalicima. 15.5.1992. javljeno nam je da je obijena samoposluga u Orlovackoj ulici i moja zena je morala otici da izvrsi popis. Ja sam ostao u stanu.

Tu noc je bombardovana Cengic Vila i supruga se nije mogla vratiti kuci. Ostala je tamo. Sutradan sam otisao na posao i u 11 sati saznajem da Dragan Vikic ide sa dva transportera Humskom ulicom prema gornjim Pofalicima. Javio sam to supruzi, misleci da je to rutinska kontrola stanovnistva, pa da se skloni. Medjutim, saznajem da Juka Prazina sa oko 3700 ljudi ide prema gornjim Pofalicima, a Krusko ide od Buca Potoka. Napad je poceo u 11 sati i bilo je stravicno. Napustili smo radna mjesta i otisli smo kuci. Oko 16 sati komsije Ibrahimovic i Tahirovic su dosle i rekle mi da su muslimani zauzeli Pofalice i da treba ici u pljacku. Otisao sam sa njihovom majkom u Pofalice da probam pronaci suprugu jer o njoj nista nisam cuo. Tamo smo naisli na uzas, masakr. Ispred kuca i po ulici lezali su lesevi mrtvih ljudi, zena, djece i zivotinja.

Kuce su bile popaljene u Orlovackoj ulici, Humskoj, sve je bilo unisteno, mrtvo. Trazio sam zenu. Prevrtao sam leseve svojim rukama. Po mom vidjenju, a i po pricanju Muslimana ubijeno je u tom masakru 312 ljudi. Srbi koji su prezivjeli morali su kopati rake za sahranu.

Sahranjivali su u dvije jame, prema "znaku" iz Orlovacke. Ostale leseve su bacali na kamione i odvozili na smetliste, deponiju u Buca Potoku. Suprugu nisam nasao i tek mnogo kasnije sam saznao da je uspjela pobeci i izaci iz Sarajeva. U to vrijeme, nama Srbima, kretanje je bilo ograniceno. Mogli smo ici samo na posao i kuci. Mene je sve vrijeme vozio Ismet Vrazalica, clan Zelenih beretki. Tada sam sa prijateljima smisljao nacine kako da izadjemo iz grada, ali je to bilo nemoguce.

Preko radija su pozivani Srbi na organizovan izbitak iz grada, ali oni koji su se uspjeli probiti kroz razne barikade, na mjesto sastanka, bili su uhapseni.

Ta polazista su bila autobuska stanica na Alipasinom Polju i na Dobrinji.

Mene su uhapsili zato sto sam radio u Mjesnoj zajednici na poslovima raspodjele hrane u pocetku. Bila su nas dvojica Srba. Posto sam radio u "Sarajevskoj mljekari" imao sam velike kolicine mlijeka u prahu i donosio sam, u taj nas kraj, mlijeko. U zgradi gdje sam zivio bilo je mnogo mjesovitih brakova. Neko od komsija dojavio je kako ja dajem hranu iskljucivo Srbima. To je zgrada sa 56 stanova, a ja sam, bas u to vrijeme, bio predsjednik kucnog savjeta nalazi se u ulici DZemala Bijedica 31.

Postalo mi je jasno da me policija prati i trazi kada je dosao kod mene inspektor Branko Kuljacic (Hrvat) i rekao mi da se cuvam i da ako imam oruzje, njemu ga dam jer njega nece provjeravati.

Kod sebe nisam imao oruzje pa se nisam ni plasio. 22.6.1992. godine oko 16 sati u stan mi dolaze dvojica inspektora. Kasnije sam saznao da su obojica bili pusteni iz zatvora u februaru mjesecu 1992. godine. Rekli su mi da su dosli na razgovor.

Ponudio sam ih picem, sjeli su i poceli smo razgovarati. Ispostavilo se da me jedan od njih zna posto sam ja bio planinar, pa smo se sretali po bivacima.

Sve je to licilo na prijateljski razgovor. Oko 18 sati Islamovic Damir (jedan od njih dvojice) poce da pretresa stan. Prvo su usli u djeciju sobu koja je, po zidovima, oblijepljena posterima "Crvene Zvezde". Kada su nasli skolske sveske na kojima su bila nacrtana cetiri S poceli su da vicu: "Sta je ovo? Kakvo je ovo vaspitanje?!" Tada sam prvi put dobio udarac pistoljem po glavi, psovali su me i nazivali cetnikom.

Nasli su jednu audio kasetu sa cetnickim pjesmama za koju ja stvarno nisam znao djeca su je kupila i krila od mene. Takve kasete su se mogle kupiti na ulici. Prodavale su se kasete i sa muslimanskim i sa hrvatskim nacionalistickim pjesmama i narod ih je kupovao. Moram napomenuti da mi djeca tada nisu bila u Sarajevu. Poslao sam ih u Bijeljinu kod mojih roditelja, poslije prvog strajka prosvjetnih radnika, da normalno zavrse razred. Pronasli su i jednu video kasetu, sa jedne svadbe u Rajlovcu. Na toj kaseti bili smo snimljeni kako pijevamo jednu staru srpsku pjesmu "Odakle si sele", a pjevali smo je svi i Srbi i Muslimani. To ih je posebno iritiralo. Maltretiranje je pocelo. Odveli su me u SUP i tamo sam morao dati izjave o svim ljudima sa video kasete. Telefonski imenik su pregledali i kada su naisli na imena nekih Srba sa Sokolca odmah su me optuzili za pripadnost "cetnickom pokretu". Odveli su me u Republicki SUP u ulici Save Kovacevica koji je bio zauzet od strane Zelenih beretki. Tu me je docekao neki inspektor Dragan, predstavio mi se i odmah me udario nogom u glavu. "Sta ti fali sa muslimanima? Evo ja radim sa njima."

Stavili su mi ruke na sto i zakovali me bajonetom kroz kosulju (i sada imam tu kosulju). Ispitivali su me za djecu, za oruzje, sta znam o Srbima... Kako nisam nista odgovarao rekli su mi da me salju u Centralni zatvor kod Cele u "masinu za mljevenje".

Odveli su me u centralni zatvor kod Bajramovica, komandanta vojne policije i komandanta zatvora (iz koga je pusten na slobodu). Cekao sam pred kancelarijom jer su unutra nekoga "obradjivali". Tu sam sreo jednog komsiju koji je sa mnom normalno razgovarao dok mu nisu rekli za kasete, a onda su poceli "skakati" po meni. Poslije toga izvode me pred Centralni zatvor, na trg, a tu se nalazi i studentski dom "Mladen Stojanovic", negdje oko 20 sati. Mine su padale okolo, ali na srecu, nijedna me nije pogodila.

Odvode me u Centralni zatvor, na peti sprat vojni odjel i ubacuju me u "mracaru". Poslije 15 minuta, zajedno sa Savom Jovanovicem, vezuju nas lisicama za ruke i ponovo odvode kod Cele. Tamo su nam poskidali sve stvari sa nas osim osnovne odjece i odvode nas u zenski frizerski salon u domu "M. Stojanovic". Ogromna je vlaga, ali posto je mrak ne znamo sta je, samo znamo da su nam noge bile mokre i cipele pune. Ujutro smo vidjeli da je to krv. Tu noc smo proveli viseci, zakaceni za cijevi radijatora, na lisicama. Sutradan su dosli da nas vode na saslusanje neki momci koji su nosili gvozdene sipke dugacke oko 1 metar. Skinuli su nas sa cijevi i poveli prema izlazu. Tamo nas je cekao neki kamion i poceli su nas ubacivati unutra. Posto sam tada bio jak i u kondiciji, prvi sam uskocio unutra i na taj nacin sam izbjegao teske batine.

Ostala desetorica su vrlo lose prosli. Tukli su ih tim sipkama i bajonetima. Nismo znali gdje nas vode, ali sam kroz jednu pukotinu vidio da idemo prema kasarni "V. Bubanj". Kada smo stigli, ponovo sam istrcao prvi i ponovo izbjegao teske batine. Taj dan je u "V. Bubanj" dopremljeno 74 zatvorenika. Logor je poceo sa "radom". Morali smo se okrenuti ka zidu sa rukama dignutim uvis; bili smo skinuti do gola. Uz ispitavanje poceli su sa batinanjem. Udarali su me u glavu koja je vec bila na zidu i izgubio sam svijest. Tada su ubili profesora matematike Gligoric Milorada sa Ilidze.

On je ovim cuvarima bio profesor u skoli. Tukli su ga i stalno podvikivali: "Profesore, moze li dvojka!?" Bila je to tuca do smrti, covjek je podlegao. Poslije su me ubacili u celiju, cetvorku, zajedno sa jos osmoricom, a sutradan nas je vec bilo 14.

Celija je bila dimenzija 1,65 3,70 to je nekih 6,5 kvadrata. Imali smo nekih 35 santimetara prostora za svakoga od nas. Tu sam proveo oko 4 mjeseca, bez optuznice, bez icega. Poslije 4 mjeseca istrazni sudija Ignjac Dodig prvog je mene izveo. Tada vise nisam licio na sebe, sa tacno 100 kg spao sam na 54.U medjuvremenu mnogi su umrli, sto od gladi, sto od batina.

Poslije saslusanja obavijestili su nas da cemo imati odbranu na sudjenju.

Upravnik Ramiz Avdic, bivsi vaspitac zatvora u Foci, posebno je uzivao u maltretiranjima, a ona nisu bila svakodnevna bila su svakominutna. Hrana nam se sastojala od vode i hljeba tanka kriska od 2 grama, kao moj nokat.

Jednom sam iznio to parce i pokazao ga novinarima koji su nas opsijedali. Poslije toga su mi polomili rebra. Dvojici novinara sa TV Sarajeva, koji su mi se predstavili kao Srbi, povjerio sam se i zamolio ih da jave mojoj porodici da sam ziv.

Obecali su da ce to uciniti, ali sve do 22.03.1993. godine ja nisam cuo za porodicu. To isto vece, poslije razgovora sa novinarima, policija je saznala za moju porodicu u Bijeljini i telefonom su zvali moju suprugu. Predstavili su se kao moji prijatelji i pokusali od nje saznati da li sam imao oruzje, gdje se nalazi i sl. Od nje su culi za neke moje prijatelje i ti ljudi su isto vece bili uhapseni. Za porodicu sam saznao prvi put kada je Medjunarodni Crveni krst dosao da nas registruje, a to je bilo 22.2.1993. godine, 8 mjeseci poslije hapsenja. Od tada se tretman za nijansu poboljsava. Dok oni nisu dosli ljudi su nestajali nepovratno, "gutao ih je mrak", a odvodjeni su kao da idu u razmjenu.

Porodica i Medjunarodni komitet crvenog krsta traze Ognjena Kojevica koji je sa nama bio zatvoren. Odveli su ga u "razmjenu". Od gladi i batina umrli su Guslov Trivo, Novica Nicevic, pukovnik Bracanovic, Matic Aleksandar, Siljegovic Stevo... Iskljucivi krivac za njihovu smrt bio je ljekar, odnosno veterinar, on i Himzo Dolan zapovijednik logora.

Mogli su spasiti te ljude sa parcetom hljeba... Nedeljko je umro samo od gladi kao i Misovic sa Stupa. LJekar ih je sutirao i govorio im da se ne foliraju, da su zdravi i da im nista ne fali, a bili su sama kost i koza. Na rad smo izvodjeni sve vrijeme. Tamo su nas posebno maltretirali pripadnici Drinske jedinice pod Sabanovicevim vodjstvom.

Tu je bila smjestena i njihova 101. brigada. Radili smo na rasciscavanju uz strasna maltretiranja.

Tu sam proveo 12 mjeseci i izvodjen sam 14 puta na sudjenje. Uvijek su mi produzavali pritvor. 15.5.1993. godine sam osudjen pa sam u "Viktoru Bubnju" ostao do 9.6.1993. godine. Trazili su od mene da predjem u redove Armije BiH i u tom slucaju bio bih oslobodjen od presude.

Na to nisam pristao. Poslije presuda prebacivali su nas u Centralni zatvor za koji smo mislili da se tamo vrsi razmjena, ali nista nismo sigurno znali jer nismo imali nikakvu povratnu informaciju. Kada su odveli Rogan Branka mislili smo da je razmijenjen ali srecem ga poslije 9 mjeseci u Centralnom zatvoru. Bilo je to pravo razocarenje. U Centralnom zatvoru, po uslovima, bilo je nesto bolje, ali i tu je bilo ubistava za sestoricu znam. Za njih je odgovoran upravnik Sobo bio je sudija u Foci. Tu se, navodno objesio Dragan Zelic. Soju Ostoju su ubili na radu, a u istraznom dijelu vojnog zatvora na petom spratu ja sam, licno, iznio cetvoricu. Znam samo da su dvojica momaka bili sa Ilidze, a drugu dvojicu ne znam. Gore je isto bio Himzo Dolan. Ovdje smo imali cesce posjete MCK-a i oni su nam donosili odjecu i hranu koje su nam oduzimali poslije njihovog odlaska. Da bi mi dobili pomoc prvo je morala biti podmirena uprava pa nizi cinovnici, a nama sta ostane.

Od 16.12.1993. pa do marta 1994. godine nista nam nisu davali, tako da smo ponovo bili gladni i strasno oslabili. Kada smo se pozalili ja, Torbica Miroljub i Vojislav Cangalovic zabranili su nam kontakt sa porodicom i od tada pa sve dok nisam izasao nisam nista znao o njima.

U medjuvremenu, pocinjem dobijati (februar, 94) neke potvrde da su mi ubili zenu (sve sa zigom iz Bijeljine) i dva strica u Tuzli. Tada mi je bilo stvarno tesko, nisam znao da je sve to laz. Igrali su se sa nama, ucjenjivali nas, tjerali da predjemo na islam, da promijenimo imena, a prezimena neka ostanu i stalno je nudjeno da predjemo u njihovu vojsku.

Od sudije sam cuo da za mene traze oruzje i municiju, da bi me oslobodili, a ja sam mu rekao ne vrijedim ni jednog bojevog metka; da necu razmjenu na taj nacin. Poslije toga su uslijedile strasne batine, vadjenje noktiju...

Da kazem jos nesto i o uslovima zivota. Hljeb smo otimali od pasa i ptica pa smo ga namakali u vodi. Poslijedica toga bila je dizenterija. Nasuprot tome, mnogi od nas nisu imali stolicu po 30-40 dana.

Usljivost je bila strasna. Sa nama je bio zatvoren nacelnik sanitarnog odeljenja Mihajlovic Dragomir koji je sakupljao usi u jednu flasicu da vidimo koliko ce prezivjeti bez hrane i vazduha. Po 30 dana ostajale su zive. Samo smo ih fizicki mogli unistavati: od Crvenog krsta dobijali smo sampon protiv gamadi ali su nam i njega oduzimali. Donosili su nam DDT kome je prosao rok trajanja i na koji vaske uopste nisu reagovale. Poslije registracije Crvenog krsta dozvolili su nam kupanje.

To je licilo na Ausvic samo smo cekali kada ce nam pustiti plin. Asocijacija je bila neizbjezna. Kupanje je trajalo 30-40 sekundi, uz naizmjenicno pustanje vrele i ledene vode, a nismo se uspjeli ni skinuti onako svi nagurani u kupaonice.

Oslobodjen sam 5.10.1994. godine iz Centralnog zatvora u 23 sata. Uopste nisam shvatio da cu biti razmijenjen jer nas je straza cesto izvodila nocu na rad. To mi je postalo jasno kada sam na hodniku vidio predstavnike MCK. Sa muslimanske strane prisao nam je Muratovic i poceo pricati kako treba da se ponasamo i ponudio nam da ostanemo u gradu. Samo jedan covijek je pristao jer mu je porodica bila u Sarajevu. Razmijenjeni smo u jutro u 8 sati i 47 minuta.

Licna izjava 71/00403 V. R.

Ja sam V.R., rodjen 1949. godine u Pofalicima i dajem sledecu izjavu. U svim planovima muslimanskog rukovodstva koje je dominiralo u politickom i privrednom zivotu BiH, jedan od primarnih ciljeva bio je majorizacija srpskog stanovnistva, gde god se za to ukazala i najmanja prilika na podrucju grada Sarajeva. Jedno od posebnih strateskih mjesta muslimanskog fundamentalistickog interesa, bilo je naselje Pofalici. Ovo naselje, koje lezi na padinama ispod Huma, oduvijek je bilo naseljeno srpskim zivljem, koje je bilo u vecini do par godina pred pocetak rata, koji je izbio aprila 1992. godine.

Cjelokupan scenario naseljavanja Pofalica, bio je uvezan u jedinstvenu i perfidnu politiku hrvatsko-muslimanskog politickog vodjstva, koje je prakticno poslednju deceniju dominiralo u svim podrucjima drustvenog i politickog zivota. Tako je u politickom zivotu Sarajeva poslednjih 10 godina bila brizljivo promovisana dobro osmisljena muslimanska demografska politika, ciji je jedini cilj bio razvlascivanje Srba od njihovih posjeda i dodjeljivanje, prije svega doseljenim Sandzaklijama, ciji je broj u poslednjih 10 godina u Sarajevu narastao cak do 200 000. Ako se ovome doda plansko naseljavanje Sarajeva i albanskom populacijom, koja je pred sam rat dostigla cifru od 80 000 zitelja, onda se nesumnjivo moglo vidjeti kuda je vodila takva politika. Srbi, kao razvlasceni vlasnici svoje zemlje na kojoj su zivjeli, barem u Pofalicima, vise od 500 godina, ni na koji nacin se nisu mogli oduprijeti ovakvoj beskrupuloznoj otimacini njihovih imanja. Svaki protest i zalba na bilo kojoj instanci vlasti, pocev od opstine ili grada Sarajeva, tumacen je kao narusavanje nacionalnih odnosa, na stetu drugih naroda.

Na ovaj nacin su Srbi tjerani sa svojih imanja koja su im oduzimana do samih kucnih vrata, samo da bi im bili komsije Muslimani.

Ovakva demografska i stambena politika imala je naravno, svoje dalekosjezne ciljeve, cije se pogubne posljedice tek danas mogu uociti, nakon dvije i po godine trajanja gradjanskog rata. Rezultat svega je slijedeci: Srbi su morali napustiti Pofalice i svoja ognjista na kojima su zivjeli stotinama godina. Istovjetan scenario primenjivan je i na druge dijelove grada Sarajeva u kojima su Srbi cinili vecinsku populaciju. Ono sto nama Srbima najteze pada, jeste cinjenica da su nas napale nase doseljene komsije, Sandzaklije, koji su sagradili porodicne kuce na nasim imanjima.

Umjesto trajne zahvalnosti prema Srbima komsijama, koji su im preko svoje volje dali imanja, Sandzaklije su krenule u krvavi obracun protiv Srba, koji im nisu dali nikakav poseban povod za takav cin. Treba reci da su se Muslimani godinama pripremali za rat, posebno je Sarajevo bilo predmet njihovog interesa.

Tako je, "zvanicno", rat u Sarajevu otpoceo na dan Bajrama, 04. aprila 1992. godine, a celokupne pripreme su trajale godinama. Pomenutog dana kada je izbio rat, "glavni" gosti mnogim Muslimanima su bili Srbi. Mnogi od njih koji su tog dana prisustvovali muslimanskom vjerskom prazniku, istog casa su zavrsili svoj zivot.

Tako je otpoceo veliki i ambiciozni muslimanski fundamentalisticki scenario. Sam rat koji se odvijao u pojedinim djelovima grada prakticno je dosao u Pofalice 15.maja, kada je u ulici Orlovacka br. 185 ubijen Rajko Savic, koga je ubio prvi njegov komsija Mirsad Bungur. Istovremeno su ubijeni Mladjen Bratic, Branko Jeremic, Branko Bozalo, Vukadin Vojin, Slobodan i Nedjo Odzakovic, dok su zaklani Savo Elez i bracni par Mirko i Rosa Savic. Na kucnom pragu ubijena je sjekirom Bratic Vida.

Ubistvo pomenutih Srba bilo je samo opomena ostalim ziteljima srpske nacionalnosti iz Pofalica. To se i obistinilo. Dana 16. maja 1992. u ranim jutarnjim satima, napadnuto je 200 srpskih porodica iz svih pravaca od strane muslimanskih bojovnika, a cjelokupan scenario ubijanja Srba, preuzele su doseljene Sandzaklije. Pomenutog dana srpske porodice napalo je iz pet pravaca vise od 3000 muslimanskih bojovnika.

Bili smo okruzeni sa svih strana. U panicnom strahu i neredu, preostale srpske porodice su se pocele stihijski povlaciti prema Humu, a zatim prema brdu Zuc, kako bi spasili gole zivote, jer se niko od njih nije nadao ovakvom scenariju. Tokom povlacenja, mnoge srpske porodice ostavile su svoje iznemogle i bolesne clanove, koji ce nedugo zatim biti poubijani na najzvjerskiji nacin. Kolona srpskih zitelja, stihijski formirana, bila je prividno propustena do sjeverozapadnih padina brda Hum, koje su vodile ka rjecici Buca Potok, koja protice u podnozju Huma, odakle se trebalo popeti uz padinu dugacku vise od 600 m, na brdo Zuc.

Medjutim, tokom povlacenja, srpska kolona je presjecena u sumskom dijelu padine brda Hum, gdje su je docekali muslimanski bojovnici, naoruzani do zuba pjesadijskim oruzjem. Stijesnjeni sa svih strana i nenaoruzani, zene, djeca i starci, kada je otvorena vatra na njih, razbjezali su se na sve strane. Odmah je na licu mjesta poginulo nekoliko ljudi.

Dok je to trajalo bestijalno orgijanje drogiranih muslimanskih fanatika koji su nemilosrdno pucali po srpskoj koloni, sa Huma su na sve cetiri strane svijeta odjekivale Ilahije i Kaside uz poznati muslimanski refren "Alahu ekber". Cijeli sumski predjeo se za kratko vrijeme pretvorio u grobnicu neduzne srpske nejaci. Na sve strane su odjekivali jauci i vristanje, pozivi u pomoc koja nije ni odakle mogla doci. Svi oni, koji su imali tu srecu da ih u momentu napada ne pogodi muslimanski metak, strovalili su se u provaliju duboku 200 m, bjezeci panicno kroz pritkastu sumu.

Cjelokupan scenario je ponavljan tri puta, jer je kolona srpskih izbeglica tri puta pustana u prostor oruzanih dejstava i tri puta prekidana. Na licu mjesta sam vidio kako je ubijena Nada Vaskovic, a odmah potom i Bozo Kovacevic, starac koji nikakva povoda nije davao nikome za bilo kakav zlocin. Desetkovana kolona srpskih izbjeglica iz Pofalica, koja je prakticno prepolovljena oruzanim dejstvom muslimanskih bojovnika, kretala se prema brdu Zuc. U prvom momentu niko nije mogao znati koliko je stradalo ljudi, ali su se odmah primijetili znatni gubici u pojedinim porodicama koje su u panicnom strahu napustile svoje domove. Jos dok se preostali dio kolone kretao prema Zuci, muslimanski bojovnici su istog casa palili srpske kuce i cjelokupnu imovinu.

Bilo je nevjerovatno vidjeti veoma tesku i tuznu sliku u kojoj je gorjelo vise od 500 srpskih kuca. Plamen se svezao za nebo, ali niko od unesrecenih nije ni trenutka imao vremena da razmislja o tome da li mu gori kuca ili ne. Cjelokupno povlacenje desetkovanih srpskih porodica iz Pofalica bilo je praceno granatiranjem njihova puta prema Zuci koji nije bio pokriven sumom. I tu je poginulo i ranjeno 20-tak Srba. Posebno zelim reci da sam prilikom bjezanja bio prinudjen da ostavim tesko oboljelog oca, koji je bio nepokretan. Morao sam brinuti o djeci, majci i o supruzi. Od kolone srpskih zitelja Pofalica, koja se kretala prema brdu Zuc, povlaceci se pred krvolocnim Sandzaklijama, a koju je sacinjavalo oko 400 ljudi, tek kada smo stigli na Zuc, vidio sam da su to bili samo ostaci familija koje su bile moje komsije i rodbina.

U nevidjenoj pucnjavi na obicne ljudi, zene, djecu i starce, ostalo je na padinama Huma i Zuci na desetine mrtvih i ranjenih ljudi, kojima nije mogla doci pomoc ni sa koje strane. Jauci zena i djece culi su se na daljinu od vise 1 000 m. Da bi do kraja ostvarili svoja zlodjela, muslimanske ubice su krenule kroz sumoviti dio iza Huma prema ranjenim i nemocnim Srbima i tu ih na licu mjesta na najzverskiji nacin dokrajcili.

Ostatak prezivjelih Srba koji je uspio da se popne na brdo Zuc, tuzno i kroz suze je posmatrao kako gore njihovi domovi i cjelokupna imovina, u koju su ulozili sav svoj trud i novac. Ma koliko da je bilo tuzno posmatrati kako gore stotine srpskih kuca, to je istovremeno bio i jedinstven dogadjaj, koji bi mogao posluziti mnogim pjesnicima i umjetnicima kao inspiracija za objasnjenje nekulture i divljastva pomahnitalih muslimanskih dzihadlija. Plameni jezici srpskih ognjista dizali su se u visinu do 30 m, a cjelokupna srpska imovina pretvorena je u "etnicki cist" snop dima, koji je svojom visinom dosezao i do 600 m. Cjelokupan kraj ove tuzne storije o stradanju Srba iz Pofalica, koja je izlozena samo u svojim obrisima, ne bi bio potpun kada ne bi pomenuli imena, prije svega, doseljenih Sandzaklija, koji su bili predvodnici krvave operacije nad neduznim starosjedeocima. U prvom redu, od muslimanskih zlikovaca treba pomenuti Sandzakliju Habiba Idrizovica koji se naselio u Pofalicima prije 14 godina i sa sobom doveo jos 6-toricu svoje brace, koji su svi redom napravili kuce na srpskim imanjima.

U krvavom piru ucestvovao je i starosjedelac Omer Gabela, bivsi novinar, koji je u cjelosti asistirao u zlocinu Idrizovicu. Gabela je doveo sarajevsku televizju u Pofalice 17.05., dan posle zlocina i progona Srba, koja je snimajuci zarobljene Srbe u neostecenim muslimanski kucama cijelu sliku predstavila svjetu na posve iskonstruisan nacin, tvrdeci pri tome da u Pofalicima nisu stradale srpske porodice.

O tome su, i pod prijetnjom, svjedocili zarobljeni Srbi, koji su, dan nakon sto su dali izjavu sarajevskoj televiziji, koja je emitovala nekoliko puta snimak o "pobjedi" muslimanske vojske u Pofalicima, na najbeskrupulozniji nacin poubijani. Tom prilikom je stradao starina Stanko Pikulic, jedan od starosjedelaca koji je upravo bio natjeran da da izjavu da mu nije kuca izgorjela. Pored Idrizovica i Gabele u zvjerstvima prema svojim komsijama Srbima isticao se Arif LJuca i njegov sin Nusret, kao i braca Karamovic Fadil, DZevad i Faik. I pored svega, najvecu krivicu za stradanje Srba u Pofalicima snose Habib Idrizovic, njegova sestorica brace koja su mu bila desna ruka, kao i Omer Gabela kome se mora suditi za zlocin protiv srpskog naroda u Pofalicima. Tako su ovim cinom muslimanskih bojovnika iz srpskih Pofalica u kojima su Srbi zivjeli stolecima, trajno protjerane stare srpske familije: Cangalovici, Pikulici, DJukici, Bunjevci, Andrijasevici, Vaskovici, Andrici, Trisici, Madjarevici, Golijani i drugi.

Posebno zelim istaci da je ovaj rat odnio nekoliko zrtava u mojoj porodici. Stradali su otac, majka, brat i snaha, a tesko je povredjen jos jedan moj brat. Izgubili smo svu imovinu, a rec je o tri kuce sa 7 stanova koje su imali sve neophodne uredjaje za uspjesan zivot i ljudski standard. Na kraju ove kratke price, u kojoj nije pomenuto na desetine drugih zalosnih detalja, zelim reci da se nikada necemo pomiriti s cinjenicom da srpski Pofalici pripadnu Muslimanima.

Mi, stanovnici Pofalica, zelimo obavjestiti sve institucije medjunarodne zajednice o pravom stradanju zitelja Pofalica i ne prihvatamo nikakve cinjenice koje je svjetu prezentirala muslimanska televizija.

Licna izjava 71/00282 M. P.

Ja sam M. P. Rodjen sam 29. 1939. god. u Mrkonjic Gradu od oca S. i majke M. dajem sledecu izjavu. Osnovnu skolu sam zavrsio u Baracu, srednju u Sarajevu i u Sarajevu zivim od 1962. godine. Posedovao sam kucu sa 2 stana i garazu i podrum oko 100 m2 sve opremljeno, jer sam radio u Nemackoj 9 godina od 1968. do 1977. god. Imao sam kola "Lada" i vikendicu na Palama oko 60 m2. U njoj zivi jedan milicioner. Imam zenu Divnu. Vencali smo se 1977. god. i dobili kcerku Tanju 1977. Radio sam u Energopetrolu Sarajevo. 3. 1993. godine me hapse, zbog toga sto je Radanovic Milenko kome je kuca granatirana bio kod mene. Radio je na masinskom fakultetu pre rata i za vreme rata, sto je razlika jer se tu proizvodilo naoruzanje (bombe). Milenko kada je osjetio da ga mogu angazovati u vojsku BiH, prebegao je u HVO. Nije isao na front. Odlucio je da prebegne na srpsku stranu preko Mrdackog Petra i Knezevic Slavka. Oni su radili u T.O. na Stupu. On se dogovorio da da 600 DEM da mu pomognu u begu.

To je ucinjeno 28. 1993. godine i on pokusava beg. Sklonio se u izgorelu kucu i cekao priliku da se izvuce. Zaspao je i sacekao zoru. Kontrola je naisla i odvela ga u MUP. U MUP su ga pitali gde je posao, a on je rekao da je posao na srpsku teritoriju. Odveli su ga u Centralni zatvor. Tu je ispricao sve. I to da je stanovao kod P. M. i tako me je umesao. On je sve priznao (rekao je da su mu zena i deca u N. Sadu). Pitali su ga ko dolazi P. M. (Knezevic Petar, Cvoro Rajko, Milosevic LJubica, Vladanka Miskin, Slavko Knezevic, Mrdacki Petar). Na osnovu njegove izjave svi smo privedeni u roku od 24 c. 72 sata traje ispitivanje (pojedinacno). Ja nikada nisam privodjen, a optuzen sam za spijunazu. (Gde sam bio, kud sam se kretao, ko kod mene stanuje.)

Od Petra Knezevica sam trazio da izidjem jer sam imao papire da sam bolestan. Milenko je rekao da sam mu dao 200 DEM da prodje.

Tada me je udario Ibro koji je setao vucjaka kuju. (On me je tukao.) To je bilo u Centralnom zatvoru. (To je trajalo 72 c). U toku istrage dovodili su neke ljude koji su mi pretili.

6. 1993. prebacuju me uvece u "Viktor Bubanj". Bio sam u celiji oko 1 c i Babic me udario palicom u rebra da sam jedva presao u jedinicu.

Tu sam bio oko 20 dana sam, cekajuci presudu. Prve noci u 1 c mi je dosao policajac i dao mi je nesto u ruku (srpska kapa sa 4 S). Tu kapu sam stavio na natkasnu i nisam dao nikome (7. 1993). Sutra je dosao Himzo Dolan upravnik zatvora i rekao je da me treba prebaciti u dvojku. Odmah su me prebacili u celiju br. 2 i tu sam ostao do sudjenja. Tu sam bio do 17. 1993. godine do mog saslusanja. Tada me odvode na saslusanje i cekao sam presudu. Tamo sam bio 43 dana. Nakon 43 dana donesena je presuda i osudjen sam na 5 godina. Tada sam prebacen u Centralni zatvor. U Centralnom zatvoru je sa mnom bio: Milenko Radanovic na spratu Cvoro Rajko. Nas trojicu premestaju iz te samice kod Heraka Borislava. Heraka nikada nisu ostavljali samog u celiji.

Bilo je sa njim i Muslimana i Srba i Hrvata (Mrdacki Petar i Knezevic Slavko). Mi smo se Heraka plasili, sta su sve o njemu pricali na TV.Svako se bojao da ce doziveti smrt. Tokom boravka sa njim slusali smo njegove price, van ljudskih normi. To ne moze da prica normalna osoba.

Dolazili su strani novinari, davali mu cigarete, trenerke. Mi smo zapocinjali neku normalnu pricu.

Mi smo sa njim bili oko 3 meseca. Stalno je pricao da mu je zao sto nije silovao strinu i strininu cerku. NJegov drug Damjanovic je stalno u samici i nista nije govorio. Mi smo se stalno pitali sta Herak pise.

Odlazi u cosak pokrije se cebetom po glavi i stalno pise. Kada smo igrali Ne ljuti se covece morali smo ga pustati da pobedi jer bi poludeo ako ne pobedi. Muslimanska vlast je naplacivala svaki razgovor sa njim. Ja sam bio sa njim kada mu je donesena krajnja presuda (smrtna kazna). Tada je pravio omcu i hteo da se obesi. Cesto je puta rukom udarao u zid i okrvavljivao ruku, a posle bi je zavijao. Mi smo mu pustali da radi sta hoce.

Ono sta sam ja prosao je dobro bilo kako su drugi prosli.

Na spratu nas je cuvao Prnjeta Mustafa koji je bio fin covjek i brat mog kolege sa posla. On je bio moj komsija. Hrana je bila strasno slaba. LJudi su umirali od gladi u "V. Bubnju". To je pricao Cangalovic. Herak je imao pokusaj rezanja vena pred svedocima pokrio se cebetom po glavi i drzao zilet u ruci.

P. D, N. T, B. D, R. D, J. B. ovi ljudi isti su svedoci ako ga izvedu na Hag da ce pobiti sve zasta ga terete.

U Sarajevu i Velasicima je napravljen masakr o kome su svedoci: Ristovic Todor jer su mu poubijali familiju Cangalovic Vojislav B. M. i K. Z.