Serbian Unity Congress  

Search 

   
BLAGO Fund: Archives of Serbian Medieval Orthodox Treasure:
Ravanica  .   MileÅ¡eva  .   Manasija  .   Studenica  .   Gračanica  .   St. Peter's Church  .   Pillars of St. George  .   Sopoćani
history | language | art | library

Ljiljana Bulatovic, "GENERAL MLADIC"



PONOVNI SUSRET KOD SEKOVICA

Kada sam ga docnije ponovo molila da nas primi znala sam da ce hteti. I nista se za neupucenog nije primecivalo koliko je potresen i bolan posle gubitka njegove jedinice.

A taj susret izgledao je ovako.

Grupa uglednih poslovnih ljudi i novinara iz Italije opet je imala srecu i zadovoljstvo da se sretne sa generalom Mladicem, ovoga puta pod manastirom Lovnica, malo iza Sekovica. Kod manastira iz 14. veka u bogatoj prirodi nalazi se nekada omiljeno izletiste ribnjak. Sada jedno od Mladicevih komandnih punktova.

Na novouvedenoj granici izmedju srbijanskih i bosanskih Srba sacekuju nas bliski generalovi saradnici, pratioci, saborci: Rajko i Mladjo. Gosti su princ od Jugoslavije Sergej Karadjordjevic, industrijalci: Fabricio Djudjaro, Djan Nikolino Narduci, Bruno Barbieri, Lano Djankarlo, Milorad Draskovic svi iz Milana i novinari Djordjo Lazarini iz nedeljnika "Noi" (inace, jedan od Berluskonijevih portparola), Renzo Canfaneli iz dnevnika "Korijere dela Sera" i vec poznati prijatelj a fotoreporter Dzejms Savoja.

Prolazimo predivnim predelima Republike Srpske a sa Rajkom i Mladjom se otvorio bliski drugarski razgovor, kao da smo dugo, dugo drugari. Raspitujem se kako zive, sa cim se muce, kako im je "sef". Znam vec da svi vojnici svoga komandanta zovu tako, kao i on njih! Oni mi u poverenju govore da opstaju u teskom siromastvu, nemastini, razumevam da narod bolje zivi od svoje vojske. Pricaju mi da se jednolicno i sirotinjski hrane, ali da se ne smeju zaliti, jer ne daj Boze da to sazna Sef. Ali, oni zaista nemaju neophodne odece, cak i general ima jedno svecano i jedno ratno odelo. U samom Stabu nemaju nista od tehnike: ni radija, ni fotoaparata, ni kasetofona, a da ne govorimo o televizoru ili videorekorderu...

Komandant Glavnog staba Vojske Republike Srpske cekao nas je za stolom u lepoti prirode. Pred njim behu rasirene mape, koje je slozio kada nas je primetio da stizemo. Iznad nas su upravo preletali avioni Nato "miroljubivih" snaga. Okolo stoje na strazi naoruzani krsni mladici, saborci i borci omiljenog "sefa" Generala Mladica. Budno motre na okolinu, ali i na nas. Posle pozdrava i upoznavanja oni se izmicu, a onda zainteresovano slusaju.

Opet sam posmatrala Italijane, ugledne i bogate ljude, iskusne novinare svetskog glasa kako se preobracaju pod uticajem Mladicevih reci i ponasanja u odusevljene goste i kako bivaju sve vise njegovi podanici. General ih zagleda direktno u zenice i govori u prelivima: od grubih prigovora do sarmantnih komplimenata. Njega ne fascinira nicije zvanje, niti moc. Svi su mu na kolenima. Uveren da nosi snagu svoga naroda i da je za taj narod mora i trositi. Siguran je u svoju ispravnost, u svoju pravdu i u buducnost svojih opredeljenja. Duhovit je na svoj nacin. Vrlo cesto koristi istorijske detalje u razgovoru sa novinarima.

Kada smo bili posle intervjua za ruckom, a vojnici behu spremili ribu za drage goste, pa cak i palacinke, General se zagleda u princa i pita ga da li je ozenjen. Ne, nije Sergej Karadjordjevic ozenjen, ali kaze da bi se rado ozenio Srpkinjom. Pita ga Mladic da li zna srpski jezik. Ne, ne zna. "E, pa onda ne moze. Srpkinjom se ne mozete zeniti dok srpski jezik ne naucite. I to u rovu!" Svi se smeju, princu pomalo neprijatno, pa gotovo stidljivo govori: "Dobro, dobro. Moze, moze!"

Ali, princ Sergej Karadjordjevic nije dosao cak u Republiku Srpsku iz princevsko-turistickih razloga. Zajedno sa drugim prijateljima srpskog naroda sakupio je veliku kolicinu humanitarne pomoci, ali se pozalio i Generalu Mladicu da ne mogu da dobiju dozvolu od Komiteta za sankcije da taj konvoj lekova, hrane i odece stigne u Republiku Srpsku. Nesto malo lekova doneli su kao rucni prtljag i kada je hteo da to preda generalu, on predlozi da se ti lekovi odnesu u Bolnicu Glavnog staba Vojske RS na Sokolcu: "Tamo cete to predati upravniku bolnice dr Tomislavu Tausanu, a ja vam se zahvaljujem na daru i pomoci. Tamo cete moci i da vidite srpske borce, ranjenike ali i stradale civile."

Citav tok razgovora Generala Mladica sa gostima ovako sam zabelezila:Novinar redakcije "Korijere dela Sera" Renzo Canfaneli se predstavlja i kaze da je Generala Mladica sreo prethodne godine na Jahorini: "Bili ste veoma zauzeti i niste imali vremena da se sretnemo. Hteo bih da znam sta vi mislite, kako sada teku vojne operacije?"

Mladic: Najbolje bi bilo da nadjete list muslimanske vojske "Ljiljan" a ja cu vam dati kopiju intervjua gospodina Rasima Delica i kada to procitate bice vam sve jasno o njihovoj ofanzivi i njihovim ciljevima. Bili su krenuli ka ovom nasem prostoru. Poslednjih nekoliko dana vodili su veoma intenzivne borbe upravo ovde, prema Zvorniku i ovome mestu u kome se trenutno nalazimo.

R.C.: Koridor je veoma miran. Ja sam tuda vec vise puta prolazio.

Mladic: Oni su i koridor ozbiljnije napadali ovih dana, ali su pretrpeli i velike gubitke.Koridor je njihova stalna meta. Usmerili su svoje delovanje ka Srbobranu, Tulbetu i Vlasicu. Nesto slabijeg intenziteta su njihove akcije prema Bugojnu, a narusavaju primirje u zasticenim zonama, posebno u Sarajevu.

R.C.: Kakva je situacija sada u Brckom?

Mladic: Ima svakodnevnih provokacija ali bez veceg znacaja. Brcko je inace stalna meta njihove artiljerije, tenkova i oruzja tezeg kalibra. Hrvati tuku iz Orasja, Hrvati i muslimani zajedno sa juzne strane sa podrucja zasticene od UN.

R.C.: Vi ste ranije primili generala De Lora. On se takodje vraca. Vi ste njemu rekli da je vas plan da fakticki prosirite koridor. Da li je to istina ili preterivanje?

Mladic: Mi na koridoru ne radimo nista od 28. juna 1992. godine, sa zeljom da se sva sporna pitanja rese mirnim putem, onako kako je obecavala medjunarodna zajednica i njeni posrednici. Mislim da bi bilo vise koristi za Srbe da nismo imali poverenja u medjunarodnu zajednicu i njena tijela, da smo radili po svojoj pameti. Nas je ona zaustavljala i time spasavala muslimane i naoruzavala Hrvate. Istovremeno ih je podrzavala i rezolucijama o blokadama protiv srpskog naroda i avijacijom iz vazduha takodje na srpski narod, a medjunarodne mirovne snage pretvorila u logistiku Alijine i Tudjmanove vojske, kao i politike uopste. Medjunarodna zajednica im dotura borbena sredstva, hranu, odecu, lekove, obavestajne podatke, strucnjake svih profila i vrsila evakuaciju od ranjenika do dece i raznih civila.

R.C.: Da li je to radio Unprofor?

Mladic: To sve rade tela medjunarodne zajednice, samo sto neka nose naziv Unprofor, neka UNHCR, neka medjunarodni Crveni krst i svi oni, cast izuzecima, rade protiv interesa srpskog naroda. Srbima nije bio dozvoljen pristup u medijima Zapada i ja sam odlucio da vas docekam bas ovde u ovoj prirodi, odakle rukovodim borbenim dejstvima i operacijama, jer se bojim da vi ne smete da me opisujete onako kako me vidite, pa makar da opisete prirodu u kojoj se nalazimo. A da sam u pravu, uvidecete samo ako obidjete neke bolnice u Italiji u kojima se lece muslimanski i hrvatski vojnici koji su ubijali nas narod. Nasih vojnika tamo nema. Zahvaljujemo stoga jednom jedinom italijanskom lekaru, koji je pomogao jednom jedinom nasem, srpskom jedanaestogodisnjem Dejanu iz Trnove, koji je ranjen i izgubio obe noge da dobije proteze.

R.C.: Mi nemamo nikakvih predrasuda, sto se toga tice i zato smo ovde.

Mladic: Ja pretpostavljam da je tako, jer dolazite iz velikih novinskih kuca i da zato morate pisati kao profesionalci. Ja sam samo zeleo da vas upozorim da nema potrebe da zbog mene imate nekih neprijatnosti.

R.C.: Ja sam bio u Sarajevu i video sam kako je jedna granata pogodila jednu medicinsku sestru. Mislim da je ta granata dosla od srpske vojske, ali u ratu se sve desava. Mislim, da su Srbi ispalili tu granatu...

Mladic: Nije to bila srpska granata, jer me Vi ne biste sada intervjuisali, da su Srbi gadjali. Mi pogadjamo... Verovatno je to bila muslimanska, jer su znali da ste tamo vi, novinari. Ja sam isto tako mogao da udesim da ovde danas oko nas padaju minobacacke mine i da prikazem kako muslimanska vojska nas raketira. Oni ne smeju da tuku ovde gde sam ja, a znaju da sam ovde. Zato sto mi branimo svoju zemlju.

R.C.: Posto ste Vi profesionalac vojskovodja, sta mislite da li postoji mogucnost da se sretnete sa muslimanskim generalom Rasimom Delicem?

Mladic: On me uopste ne interesuje. Niti oni koji ga podrzavaju. Kad ih stisnemo, kao sto smo kod Gorazda ili sto cemo na nekom drugom mestu, onda idu da placu u palati Ujedinjenih nacija, kako bi svojim suzama podmazali svoje piste ili one platforme nosaca aviona, da ih otuda stite avionima Nato, koji tuku srpski narod... Kada cete preci na laksa pitanja?

Mi smo spremni da pregovaramo da se mirnim putem rese sva sporna pitanja. Ja sam i prije Gorazda isao na pregovore u Sarajevo sa komandantom muslimanske strane, pa posle sa komandantima i hrvatske i muslimanske strane, na koje oni nisu dolazili, jer su racunali da ce im biti uspesna ofanziva koju su krenuli iz centralne Bosne ka Gorazdu i iz Gorazda ka Centralnoj Bosni. Zato su na sve nacine forsirali jake snage a preko generala Rouza su hteli da mene drze za pregovarackim stolom, da bi za to vreme radili sa nasim zenama i djecom sta hoce. Dve nedelje je to trajalo, njihovi napadi i trud generala Rouza da ih dovede da sednu sa mnom za pregovaracki sto.

R.C.: Sta Vi mislite o generalu Rouzu kao coveku?

Mladic: Stariji je od mene dve-tri godine. Laksi mozda nekoliko kilograma. I siromasniji za iskustvo ovoga rata. Mogao je da udje u istoriju kao cestiti oficir, a obrukao se. Ne zasluzuje moju ocenu.

R.C.: Vi o njemu kazete isto ono sto o njemu govore muslimani.

Mladic: Nemojte me samo porediti sa muslimanima, molim vas. Nemojte me to, molim vas...

R.C.: Ne. Ja to zaista ne zelim, ali za njega kazu da je on general za Srbe...

Mladic (ne cekajuci prevod): Da, da, on je pro Serbe a tukao je Srbe avionima F-16, Si herijer i mirazima... (Novinar nesto na italijanskom komentarise, a Mladic dodaje) Sve vi razumete ovaj nas jezik, i morate da napisete svaku moju rec...

R.C.: Ja samo prenosim sta drugi govore...

(Potom nudi neke strane cigarete, a Mladic odbija: "Ne, ne, ja pusim samo ove koje su proizvedene u srpskim fabrikama." Medjutim i Mladiceve su strane, sto novinar primecuje, a Mladic se smeje: "Sve sto je u srpskim rukama, burazeru, sve je nase!"

Onda mi se obraca: "Hajde, Ljiljo, ponudi ti njih ovim nasim cigaretama...")

R.C.: Interesuje me u kojoj se fazi nalazi sada ovaj rat?

Mladic: To bi trebalo da pitate bogove rata, a oni nisu na prostorima ni bivse Jugoslavije, ni bivse Bosne i Hercegovine. Oni su tamo negde u mocnijim zemljama, koje stiti avijacija NATO pakta, kao i njihove izvrsioce na Balkanu. Ja bih voleo da ovog trenutka prestane rat i da ga vise nikad ne bude dok je ljudi i planete Zemlje... Kada ste dolazili ovamo, videli ste jedno malo groblje. Sve su to svezi grobovi, sve neduznih ljudi iz ovoga kraja. Ovde gore je spomenik iz prosloga rata. Tu je pobijeno 2.400 Srba. Ovde cete imati priliku da vidite i jedan srpski manastir i pored njega jednu vodenicu, u kojoj su nemacki fasisti spalili srpsku decu. A posle rucka cete otici na prvu liniju fronta da vidite sela koja su spalili muslimani i razgovaracete sa ljudima koji su jedva izbegli iz tih sela, a ciji su najmiliji ostali u tim grobovima. Do ovog rata oni su ziveli normalno na svojim ognjistima, na svojoj zemlji, na svojim imanjima u Kladnju, Tuzli i Zivinicama. Izvinite sto Vam pominjem ovo groblje, ali bih zeleo da osim opisivanja vec pomenute prirode, koja nas okruzuje, da opisete i ova groblja, jer do sada u italijanskoj javnosti nije registrovan nijedan poginuli Srbin od dejstva hrvatskih i muslimanskih snaga. A posto ste vi humanisti, bolje je da pisete o tome, nego o generalima Mladicu, Rouzu i njima slicnim. Doduse, postoje tri generala koja zasluzuju moju paznju. To su Nambijar, Trifon i Legren. Ostali nisu vredni pomena. A proslo ih je kroz ovaj rat desetine, od onoga iz Egipta do raznoraznih drugih.

R.C.: Da li ste Vi pesimista ili optimista, vezano za kraj rata a gledajuci iz ovoga trenutka?

Mladic: S obzirom da bogovi rata jos nisu realizovali svoje ciljeve u rasturanju Jugoslavije i prostora koji naseljava srpski narod, nisam optimista. U njihovim rukama je resenje o trajanju rata. Ali, posto jos nisu izmestili svoje Nato baze sa nekih prostora na kojima nisu pozeljni, na neke jevtinije prostore, ka Istoku verovatno ce napraviti jos neku bazu osim Tuzle, kao i Skoplja, malo predahnuti, da bi skupili snage da idu dalje ka istoku. Ovaj rat je, inace, neobican po mnogo cemu...

R.C.: Generale, nemojte zaboraviti da su istocne zemlje te koje zele da se prikljuce Nato-u.

Mladic: Da, da... (komentarise ironicno): sve se narod postrojio u kolonu jedan po jedan u zelji da Nato-u celiva ruke, i molimo se Bogu da nas sto pre primite ili da nas sto pre prime. U Nato hoce samo oni koji su izdali interese svoga naroda...

R.C.: Ja govorim o Rumuniji, Poljskoj, Rusiji...

Mladic: Ja nemam volju da odgovaram na politicka pitanja, ali znam da ni Italija nije usrecena sto ima bazu Nato pakta na svojoj teritoriji. I vi jedva cekate da Avijano i Ankona krenu na istok. Oprostite sto sam direktan.

R.C.: Ja cenim Vas stav. Ja sam bio u Americi, Britaniji, u Moskvi sam ziveo. Bio sam glavni urednik njihovih redakcija i pratio denuklearizaciju sveta i projekat Nato pakta nije da se siri prema istoku, nego da se stabilizuje. Oni zele jedan pravi mir...

(Mladic se na to zasmeja iz sve snage...)

Mladic: Mozda biste vi mene i ubedili u to da je Nato pakt paralelno sa unistenjem jedne ili deset bojevih glava u istocnom paktu, unistio jednu svoju zardjalu pusku?! I, drugo, kada biste vi mene mogli da ubedite da je Nato, kao regionalna organizacija, ostao u okvirima zemalja koje su ga formirale, da bi branio njihove maticne teritorije. Koliko znam, srpski narod nije ugrozio nijednu clanicu Nato pakta u ovome ratu, nijednim vojnikom, nijednom jedinicom i nijednom vrstom oruzja. I koliko znam, Cajnice, Rudo, Rogatica i Foca, nisu ni u Italiji, ni u Engleskoj, ni u Francuskoj, ni u Americi. U zabludi ste, gospodo, kada su u pitanju namere Nato pakta. Sto kasnije to shvatite bice gore i po vas i po italijanski narod.

R.C.: Zahvaljujem i razumem.

Mladic: E, sada, bi li ja mogao postaviti pitanje novinaru. Da i ja vezbam posao novinara... (Prego, prego... Ali, mnogo je interesantniji Vas posao, govore oba novinara u glas.) Molim vas da vi ovo moje pitanje u celini prenesete italijanskoj javnosti, kao i da ono sto mi odgovorite isto prenesete.

Dakle, ako je Nato pakt bio osnovan od clanica Nato pakta, da bi stitio teritorije zemalja koje su ga osnovale, i ako je to poreznicima i narodu objasnjavano da je to zbog opasnosti od Varsavskog pakta i od komunizma, kako vi onda objasnjavate postojanje Nato pakta i posle toga sto se Varsavski pakt rasturio, kada su izvrsili demilitarizaciju i unistenje strategijskog nuklearnog naoruzanja njegovog dela, kada su se snage Varsavskog pakta povukle sa teritorije Nemacke, Madjarske, Poljske, Belorusije itd?! Kako gledate sada na Nato pakt, koji je dejstvima u reonu Gorazda skinuo sa lica masku i deklarisao se kao ofanzivna vojna grupacija i nisu li vojnici i oficiri Nato pakta preobuceni u uniforme muslimanske i hrvatske vojske?! Za vasu informaciju, to je isto kao i americka uniforma, kao i na generalu Dzeronimo Vurdi. Nisu li presvuceni u bela odela posmatraca Evropske zajednice, Ujedinjenih nacija i maskirali se plavom kapom ili ne daj boze u deo novinara raznih masmedija. Da su i novinari na strani snaga kojima diriguju bogovi rata iz vecine zapadnih zemalja, potvrdjuje cinjenica da smo za dvije i po godine rata, zahvaljujuci samo gospodinu fotografu Savoji i njegovom saradniku i vama gospodo, na bilo koji nacin prisutni u stampi zapada.

E, sada ja cekam odgovor. Ali, ja sam nezgodan kada postavljam pitanja. Nisam novinar. Neka bude odgovor dug kao pitanje.

R.C.: Odgovor je kratak. Mogu da tvrdim da Nato, onako kako mi to vidimo, nema agresorske ciljeve. Ni prema Jugoslaviji, ni prema bilo kojoj drugoj zemlji. Ja sam se rodio slobodan, zahvaljujuci Amerikancima, jer su oni srusili fasizam. A Nato je sluzila u jednom odredjenom trenutku da bi se izbegao nuklearni rat izmedju Zapada i Istoka. Ja se slazem sa tim da Nato snage ne treba da dodju ovde. Ali, Nato je bio pozvan od strane Saveta bezbednosti UN, zato sto su UN napravile puno gresaka...

(U tom trenutku nadlece nas avion a Mladic komentarise: "Ovo je Nato avion! I to je poleteo iz Italije!")

R.C.: Nije bombarder!

Mladic: Dve godine je rekognostirao i u reonu Gorazda, pa su oko mene padali delovi njihovih bombi i raketa.

R.C.: Sada vam najozbiljnije govorim da smo mi prijatelji srpskog naroda i nema nikakvih problema sa italijanske strane.

Mladic: Ja verujem.

R.C.: I kao prijatelji bi trebalo da pricamo iskreno i posteno.

Mladic: Vi da. Okej. Zato i razgovaram sa vama. Ali cete vi biti prijatelji, ako budete dali postene odgovore o ulozi Nato pakta danas i u svetu i u vasoj zemlji. Ili, ukoliko napisete ijednu parolu, pa je stavite, recimo u Djenovi, Veroni, Avijanu, gde se nalaze njihove velike ratne baze da osudjujete bombardovanje srpske dece kod Gorazda. A vi cete biti ljubazni, pa cete otici u selo Donju Stubnicu kod Gorazda, da snimite i da pogledate manastir koji je podigao jos srpski kralj Milutin 1357. godine, u kome je stampana prva knjiga na prostoru bivse Bosne i Hercegovine. I tamo vas molim da pogledate izgled srpskog groblja i da to opisete. Posteno.

R.C.: Vi ne morate da brinete. Mi nismo imali nikakve proteste, ni od Gorbacova, ni od Regana, ni od Milosevica. Radim kao novinar oko 18 godina...

Mladic: Ovo sve nije licno medju nama. Ne treba da shvatite da se odnosi na vas licno.

R.C.: Ja bih jos jedno pitanje, pa da kolega nastavi. Akcija u Gorazdu, prema onome sto se u javnosti zna, nije predstavljala bas neki uspeh. Ne kazem to samo ja, nego i dr Mira Markovic, koja je kritikovala tu akciju. Sta Vi mislite o tome? Sta mislite o toj njenoj kritici? Da li mislite da cete postici iste ciljeve sa razlicitim nacinima?

Mladic: Da je makar bio na srpskoj strani, mi bismo bili stopostotni pobednici. Damu koju ste pomenuli licno ne poznajem, niti znam njene stavove i misljenja o Gorazdu. (Novinar objasnjava da je to supruga Slobodana Milosevica. Mladic na to uzvraca da ne zna, nije mu poznato...) Ali, da ste vi bili i pomenuta dama pored mene u Gorazdu, ne verujem da bi drugacije govorili od mene. A prirodno je da ima zena koje ne misle onako kao ja i nema ni potrebe da bude drugacije. Cesto i moja vlastita zena ima neke razlicite poglede. (Novinar dodaje da su zene cesto te koje uticu na muskarce.) "Kako cija i kako na koga", kaze Mladic...

R.C.: Vi verovatno mislite da je dosao momenat da se sukob resi politickim nacinom.

Mladic: Da. Vreme je za mir.

R.C.: To je odgovor koji je mene interesovao.

Mladic: Ali to ne zavisi od Srba, niti od nasih zelja. Samo od bogova rata.

Djordjo Lazarini: Hteo bih da Vas upoznam kao coveka. Ali bih hteo da razgovaramo nasamo. Sta Vi osecate kada jedan vas borac pogine?

Mladic: Da mi je umrlo ili poginulo jedno moje dete. I znam sta je imati grob mladog coveka.

Dj.L.: I general Svarckopf, koji je bio general rata u Iraku napisao je u svojoj biografiji da nikada ne bi zeleo da da nalog da se ide u borbu i da se umire.

Mladic: S pravom je to napisao, ali je trebalo da to uradi, da se tako ponasa. Imao je mogucnosti. I nije mu bilo mesto u Iraku. Da sam bio na njegovom mestu, ne bih bio u Iraku i bilo bi me sramota da pisem o generalskim avanturama iz operacije "Golf". Ne mozemo nas dvojica da se poredimo. On je isao na tudju, a ja branim svoju zemlju.

Dj.L.: Da, da. Ovo sam pomenuo, samo sa tog humanitarnog aspekta kada se salju mladi ljudi da ginu.

Mladic: Rat je strasna pojava u ljudskom drustvu. I kada bih se ja pitao, ne bih ga upotrebljavao ni kao rec u razgovoru, a oruzje je tako strasan proizvod ljudskog uma i kada bih ja o tome mogao odlucivati, ne bih dozvolio da ga proizvode ni od plastike, kao decje igracke. Bilo da je ono za rat zvezda, bilo za rat coveka protiv coveka.

Dj.L.: Jedan italijanski admiral je rekao da on ne bi voleo nikada da ratuje i tada su ga smenili sa duznosti.

Mladic: Imao je pravo. Ali, da je neko napao Italiju, siguran sam da bi taj admiral ratovao. I da mu je neko spalio kucu, silovao majku, sestru ili cerku, ili ubio dete, ja sam potpuno siguran da bi on ratovao. Ako ne bi branio svoj prag, on bi bio kukavica i izdajica. Nama je preko muslimanskih, hrvatskih i preko mocnih svetskih medija sa Zapada objavljen rat! Ovaj rat se vodi i uz pomoc tih medija i njihovog oruzja, kao i uz pomoc ovih aviona Nato pakta, koji upravo vrse rekognistiranje, da bi nocas ili sutra dejstvovali po Srbima.

Dj.L.: Ja mislim da su oni samo dosli da nas pozdrave!

Mladic: Najverovatnije, uzvraca uz tvrdi smeh.

Dj.L.: Da li ste se ikada zapitali sta Vasi ljudi misle o Vama?

Mladic: Nisam, jer sam stalno medju mojim ljudima. A vama preporucujem da ih Vi pitate sta misle o meni. Siguran sam jedino da ne misle ono sto ja mislim o sebi. Ja mislim da sam obican covek, a oni misle da sam veoma neobican covek.

Dj.L.: Ja sam bio gost u Lukavici za vreme jednog bombardovanja od strane muslimana. Tada su mi vojnici rekli da ste "nas covek" i da ste veoma dobar vojnik... Kada ste bili dete, sta su bili Vasi snovi? Sta ste mislili da cete raditi u zivotu?

Mladic: Deca svasta mastaju. Prvo sam zeleo da budem ucitelj tamo negde do cetvrtog razreda osnovne skole. Onda sam u jedanaestoj godini promenio misljenje zbog grubog postupka ucitelja. Posle sam hteo da budem lekar hirurg, a eto, postao sam vojnik. Ne znam sta je bolje, jer ni lekari, bar na srpskoj strani, ne prolaze sada bolje od vojnika. U nekim momentima im je mnogo teze nego bilo kom vojniku, kada vide sve strahote rata a nekada ne mogu pomoci.

Dj.L.: Da li ste se Vi pitali, jeste li Vi u ovom ratu cinili neke greske ili niste?

Mladic: U mene kazu: nema drveta bez grana, ni coveka bez mana. Trudio sam se da ne gresim i da odluke i moje mogucnosti stavim u odbranu svoga naroda. Vreme koje je pred nama osvetlice svakog znacajnijeg pojedinca i u ovom, kao i u ostalim ratovima a istoricari i novinari i buduce vreme ce kazati ko je ko. Meni cini utjehu sto branim svoj narod i vodim rat na svojoj zemlji da bih zastitio ono sto je nase vekovima. I cini mi se da ne gresim. Na pravoj sam strani. Da sam otisao u Vijetnam ili u Irak da ubijam ljude, ili da sam donosio odluke da moj avion bombarduje bilo ciju tudju zemlju ili drzavu, bilo bi me sramota. Takvu odluku ne bih mogao doneti.

Dj.L.: Zamislite, mene ove Vase reci veoma iznenadjuju, jer su mi Vas opisali kao strasnog coveka.

Mladic: Okej. Neka Vam ne bude uvredljivo sto cu Vas uporediti sa sledecim. Kada sam bio mlad oficir, u Skoplju sam sluzbovao i prije nego sto sam se sreo sa mojom suprugom jedna njena skolska drugarica me je njoj opisala straaasnim. Verovatno da se moja supruga ne bi zaljubila u mene (da bi je u tome sprecila). A ona i sinoc, dok smo zajedno ovamo putovali, kaze mi da jos uvek otkriva nesto novo u meni. Nije dovoljan samo ovaj jedan susret da biste Vi upoznali mene ili ja Vas. I Vi ste u prednosti. Vi cete mene ovde ispitivati i dobro me upoznati a ja Vas ne.

Posle srdacnog smeha, uz komentar novinara da su svi novinari generali, Mladic kaze:

"Jeste, narocito oni koji kada vise nemaju pitanja onda kazu onome na koga atakuju molimo, otvorite usta da vam i krajnike izvadimo..."

"Vi mene sigurno necete nikada dovoljno upoznati, ali ja Vama zavidim, jer ste sebi osigurali mesto u istoriji", uzvraca Lazarini.

Mladic: Hvala vam na komplimentu. Kada sam rekao obicni ljudi ne mogu da ulaze u istoriju. Istoriju kreiraju veliki ljudi iz velikih zemalja, iz mocnih vojski. Mi smo mali narod, mala vojska. Nasa je mala istorija, ali ima i nasih ljudi koji cak ni tu malu istoriju malog naroda ne citaju. A od istorije se ne zivi. Ako bih nesto mogao da pozelim od istorije, to je samo da sacuvamo svoj narod od iseljenja sa njegovih vekovnih ognjista, iz njegove vekovne zemlje, od prethodnica bogova rata, koji nam objavise rat Hrvata i muslimana i njihovih sponzora, koji i finansiraju rat. Inace, istorija je velika livada na kojoj svako magare moze da pase.

Smeje se Mladic na svoj nacin.

Novinar dodaje "i koze!"

"Da, kaze Mladic", s tim sto u nas koze stoje na nekoj visoj instanci u pogledu zasluga za coveka, mada ja vise cenim magare, jer vise nosi, a manje jede" i opet se silno smeje. "Njega jedino ne mogu musti."

Dj.L.: Da li ste citali knjige nekih velikih generala i da li Vas je neka od njih ili neko od njih fascinirao, odusevio?

Mladic: Pa, ja sam svasta citao. Klauzevica sam izucavao. Neke sam studirao. Ali, iduci susret ja zakazujem u mom rodnom mestu, pa ce vam neke stvari biti jasnije. Tamo necu morati da vam objasnjavam zasto mi ne moramo mnogo ni da citamo, jer se nalazimo na velikoj nadmorskoj visini, mnogo iznad ostalih. Vise vidimo, blize smo bogu od ostalih. Procitao sam mnogo toga od istorijske literature, koje su pisali njemacki, italijanski fasisticki oficiri, sve sto su pisali nacisti, i prijatelji i neprijatelji. I od Sung Su Fuao do danasnjih dana sto je neko pisao o vojsci, ja sam to citao na neki nacin. Jedino nisam citao ovog Svarckopfa. Iskreno receno, druga literatura me vise interesuje.

Dj.L.: Pre ste rekli da je ovo mali narod koji nece uci u istoriju, jer je mali narod. Nas dvojica nismo toliko skromni kao vi. Mi smo ovde dosli da sretnemo jednu znacajnu, veliku licnost velikog naroda. Mi nismo presli toliku razdaljinu da bi sreli male ljude iz malog naroda.

Mladic: Odlicno pitanje je postavio gospodin. A ja sam vama zaista iskreno odgovorio da mi jesmo mali narod, koji neki hoce da izbrisu sa zemljine kugle. Bojim se hocemo li imati mesta u istoriji, jer nam prete istrebljenjem. Jer smo odlukama medjunarodne zajednice tako blokirani i dovedeni u goru situaciju od Sijuksa ili nekih drugih plemena, Apaca i slicnih u kanjonu Kolorada. Oni su imali srecu da ih je ostalo bar za rezervate. Inke nisu imali tu srecu, jer ih nije ostalo ni za rezervat. Nama su sankcijama namenili sudbinu Inka. Mi cemo se truditi da ne budemo Inke, nego da to, koliko nas ima, ostanemo na svojoj zemlji. Mi ne zelimo da kucamo na vrata velike istorije, velike planete, pogotovo ako ona zeli da bude bez Srba, ako je opravdanje medjunarodne zajednice pred medjunarodnom javnoscu za uvodjenje sankcija protiv Srbije i Crne Gore, odnosno SR Jugoslavije, ono sto se desava preko njenih granica, iza reke Drine?! Kako to da ne vaze sankcije za Hrvate na ostatku Hrvatske ili za muslimane i Hrvate na ostatku Bosne. Njima avioni C-130 svaki dan i noc bacaju pomoc, sve sto im treba, cak i u enklave, a mi Srbi ne mozemo da dobijemo cak ni lekove, neophodnu robu za poljoprivredu i industriju. Kiseonik za bebe nismo mogli da doturimo do bolnice i druge. Da ne nabrajam mnostvo problema.

Dj.L.: Poznat mi je Vas problem o kome hocete da govorite... Jednom ce, valjda, i te sankcije prestati, kada prestane rat. Vi cete tada doci u Italiju da nas bolje upoznate.

Mladic: Prihvatam poziv. Bio sam u Italiji 1979. godine. Imam lepe utiske o vasoj zemlji. Imate poetican jezik, lepu muziku, odlican sport i vrlo lepe zene...

Novinari sa osmehom ubacuju: "Kao i ovde, kao i vi..."

Mladic: Da, da. Ovde su najlepse. Ja polazim od moje zene.

R.C.: Generale, Vi ste rodjeni kada je Jugoslavija bila federacija...

Mladic: Ja sam rodjen 1943. godine kada je Jugoslavija gorela u ratu... Ali jesam ziveo potom u jugoslovenskoj federaciji.

R.C.: Da li su za to vreme etnicke grupe zivele u miru?

Mladic: U relativnom miru da. Znate li zasto? Zato sto je i prva i druga Jugoslavija napravljena srpskim lesevima i zalivena srpskom krvlju. I umesto da srpski narod sa tolikim brojem zrtava i sa toliko prolivene krvi napravi svoju drzavu, Srbiju, kao sto je Italija, ili Francuska, ili Engleska, ili Svedska, ili Peru, ili Spanija... Jer, u Peruu zive Peruanci, u Spaniji Spanci... Naravno, u tim zemljama mogu da zive i drugi narodi. Ali, u vasoj zemlji, na primer, u Italiji zive samo Italijani. Vi imate i Srba i Nemaca i onih koji zajedno sa Slovencima zele da zive u Nemackoj. Imate Italijana koji zive u Istri i Dalmaciji: imate u dolini Soce groblje italijanskih vojnika sa 11.000 leseva iz Drugog svetskog rata... Da. Bio je u Jugoslaviji mir, ali kakav mir. Na stetu Srba. Bila je tamnica Goli otok. Zatvarani su Srbi koji su izgubili svoje i pitali se zasto nisu priznati kao Srbi u toj Jugoslaviji. A svi drugi narodi su imali svoj integritet. Na Golom otoku su bili kaznjavani svi Srbi i Crnogorci koji nisu bili zadovoljni rezimom koji je tada vladao u zemlji. Taj rezim je od muslimana, koji su pod turskom vlascu primili islam a pre toga bili ili Srbi ili Hrvati napravio naciju. A oni nemaju ni poseban jezik, ni istoriju, ni zemlju. Nista svoje posebno nemaju. Oni su bili onaj deo svog naroda koji je prisao islamu, da bi potom zverskije istrebljivao svoj narod. Ako proucite strukturu najvisih vrhova vlade Jugoslavije, videcete kako su se eksponirali Siptari, muslimani, Slovenci, Hrvati. Posto gospodin voli istoriju, neka zagleda u proteklu istoriju i videce da ti narodi, kojima sam predstavnike sada pominjao, nikada nisu imali svoju drzavu. Bar ne na prostorima bivse Jugoslavije. Obe bivse Jugoslavije su imale svoj autoritet u medjunarodnoj zajednici, zahvaljujuci srpskim zrtvama, srpskoj krvi. U Prvom svetskom ratu za odbranu jugoslovenskih prostora poginuo je svaki treci Srbin. U Drugom svetskom ratu izginulo je oko milion i 400.000 Srba. Od toga su u Jasenovcu ustase likvidirale vise od 850.000 zrtava. Posle Drugog svetskog rata Jugoslavija je bila jedna od 50 suosnivaca Drustva naroda, koje je prethodilo Ujedinjenim nacijama. Dakle, jedna od osnivaca Ujedinjenih nacija. I sada su te Ujedinjene nacije prevrnule svest medjunarodne zajednice, kao ja ovu vasu vizit kartu!

Tako su Ujedinjene nacije donele odluke koje ne priznaju granice jedne suverene medjunarodno priznate drzave Jugoslavije. Za njih pri tom vaze unutrasnje granice izmedju republika, koje su crtali pijani Titovi politicari. A oni su opljackali srpske teritorije preko Titovih saradnika, od Kidrica do Kardelja, preko Staneta Dolanca, do najnovijih kao sto je Kucan, koji kaze da u dolini Soce kod Tolmina nema nikakvog italijanskog groblja...

Znaju to novinari...

Ili, recimo, slucaj Bosne i Hercegovine. Kod rusenja SFRJ mi Srbi ostajemo bez drzave. Nama ne samo da nije dozvoljena drzava, nego nemamo prava ni da se branimo, cak ni onda kada nas napadaju avioni Nato pakta...

Novinari komentarisu da su sa Mladicem saglasni da je greska sto je priznata Bosna i Hercegovina.

Mladic: Da, ali prva greska je bila priznavanje Slovenije.

Novinari se nadaju da ce granice nestati jedna po jedna, bar kada je kapital u pitanju.

Mladic: To su utopije. Kao sto je bila utopija komunizam. Jedino je tacno to da kapital ne zna za granice. I da nije islamskog kapitala, ne bi bilo bogova rata ovde. Covek je inace sebican po svojoj prirodi i ima potrebu da se ogradjuje. Od kuce do drzave. Tek nekim dalekim, dalekim buducim pokolenjima bice za sve dovoljna samo planeta, kao takva, da u njoj svi jednako uzivaju.

Dj.L.: Kada se zavrsi ovaj rat, da li biste napravili jednu nezavisnu drzavu bosansku drzavu?

Mladic: Srpski narod je jasno deklarisao svoje ciljeve u ovom nama nametnutom ratu. Mi zelimo da ostanemo na svojoj zemlji i da imamo prava kao sto ih imaju ostali narodi, prema medjunarodnim zakonima.Mi hocemo da budemo svoji na svome i da se udruzujemo s kime mi hocemo, a ne sa kim nam mocnici naredjuju. Bilo bi neozbiljno kada bi bilo ko od nas razmisljao o tome da se ponovo udruzuje sa onim ko ga je vec tri puta u ovom veku napadao sa ratnim oruzjem... Kada govorim o Srbima, ja ne delim srpski narod na srpski narod u Kninu, Beogradu i mom Kalinoviku. To je sve jedan narod. Srbi koji zive pored Rima ili Falkonea nemaju pravo na sopstvenu drzavu na tom prostoru, ali Srbi koji zive u Kninu, Kalinoviku, Prizrenu, Baru, normalno je da imaju svoju nacionalnu drzavu. Mi jesmo jedan narod. A tudje necemo nikako."

Za to vreme novinar mi sapuce da ce sada da postavi pitanje od milion dolara. Ja ga pred Mladicem i ostalima pitam zasto od milion dolara, zasto pitanje toliko vredi? Mladic se smeje: "Kako pitanje od milion dolara, kada onaj avion Nato-a koji smo oborili vredi vise od 50 miliona dolara!" Novinar ne stize da postavi ovo pitanje jer se ubacuje princ Sergej Karadjordjevic i pita nesto o grbu i zastavi Republike Srpske. Video je zastavu "bosanskih Srba", objasnjava prevodilac, sa kraljevskim grbom.

Mladic: Vi ste videli zastavu sa grbom u mojoj kancelariji koja je poklon jednog naseg vladike. Videli ste grb srpske pravoslavne crkve. A na grbu RS je kruna grb simbolise jedinstvo duhovne i politicke vlasti, a ne opredeljuje politicko resenje drzave Srba posle rata. Meni je drago sto je medju nama gospodin princ Karadjordjevic. Inace, nas grb vodi poreklo iz vremena Nemanjica, najstarijeg perioda srpske drzavnosti.

Princ: Ja sam mislio da ste Vi za monarhiju!

Mladic: Narod se o tome izjasnjava a ne ja.

R.C.: Mogu li Vas pitati ko Vas placa? Od koga primate platu i kome placate porez?

Mladic: Ja ne radim za platu. Moja zarada ima cenu u opstanku naroda. Nema para koje mene mogu platiti. A kada bih ja vama rekao s umu koju ovaj narod moze u ovim ratnim uslovima, u ovoj blokadi, da izdvoji za Generala Mladica, bila bi vam to veoma smesna suma, da je mene sramota i da je kazem. Ali, verujte da sam veoma bogat, zato sto svoje mogucnosti mogu da dam mom narodu, a ne da uzimam od njega. Narod ceni one koji mu daju. Moj osnovni smisao zivljenja je da dam narodu ono sto mogu u ovim teskim trenucima.

Da pokaze punu dobrodoslicu, general odvaja svoje vreme da nas povede i do manastira u bajkovitom ambijentu, potrazi svestenika da nam isprica istorijat postanja srpskog naroda i samog manastira. Pokazuje nam mesto gde su ustase u Drugom svetskom ratu poklale decu, jer su ih srpske majke dojile i ocevi bili Srbi i jer im je trebalo srpsko seme i to na srpskoj zemlji zatrti. I sve to govori uz blagi osmeh, pokroviteljski, prijateljski.

Na rastanku mi kaze: "A sada ih povedi na prvu liniju fronta, da ne bi pomislili da mi ovako ratujemo. Mi smo ovde samo uspeli da sacuvamo od Turaka sopstvena ognjista pradedovska. Povedi ih gore iznad Kladnja, na Bandijerku da se sretnu sa borcima koji brane svoju zemlju, jer svoje kuce nisu mogli, a onda idite na Sokolac."

U pratnji generalovih oficira odosmo na tu Bandijerku. Kao potkopan ispod toga polozaja stoji za nas nevidljiv Kladanj. Turci Srbe isterali i iz Kladnja i iz 24 sela, od kojih su gotovo sva bila srpska. Sto isterali, sto pobili. U kuce im se uselili, ako ih nisu zapalili...

Prilazimo preko brisanog prostora do rovova. Oko nas sveze granate u izrovanim rupama. Idemo u razredjenoj koloni. Neko prestravljen, neko radoznao, neko u cudu sto ga je snaslo. Pod sklepanom krovinjarom, bez pravog krova, na limenom buretu kuva se voda. Kada borci cuse da nas je poslao General Mladic k njima, poskocise, kao da je on sam dosao medju njih. "Bog da nam ga blagoslovi. Bog da nam ga cuva", govore sa nebeskim postovanjem.

Kada cuse da je medju nama i princ Karadjordjevic i da su to prijateljski novinari iz Italije, savetuju nas da se malo uklonimo, jer smo na vidiku turskoj strani, sa druge cuke. Nekako ti neverovatno zvuci da bi bas nama nesto moglo da se desi i ne hajemo za opomene. Trazim dogled od njih da pogledam one tamo. "Nemamo, vele, dogled. Imali smo ga do jutros, ali dodjose sa onog tamo polozaja, jer im treba. Cini im se da su ugledali neki pokret njihove vojske!"

Pitam jednog od njih kako izdrzavaju, kako zive. Sve mladi ljudi. A bejase bas vreme nagovaranja Srba da svojevoljno napuste delove teritorije koje su drzali, da ih ustupe sto Hrvatima, sto muslimanima, ili Turcima, kako se ovde govori. Ovaj moj mrsavi sagovornik veli: "Dobro sam, sestro. Moglo je biti i gore. Mnogo gore. Porodicu sam izvukao od Turaka svu zivu i zdravu. A kuce, doduse, vise nemam. One zidine onamo u strani sto vidis, to ti je bila moja djedovina. Sada mi je ostala u srcu i sjecanju. Ali, fala Bogu, neka su mi djeca ziva i zdrava. Mi ti se ovdje smjenjujemo na po nekoliko dana: budemo na polozaju, pa medju svojima. A njih sam smjestio u jednoj napustenoj kucici. Samo neka je nama zdravlja i junaka Mladica pred nama!"

Uh, jezim se ja i odjekujem saucesnistvom u jadu i cemeru: "Pa to je zaista strasno!"

"Nije, sestro, meni toliko strasno koliko ovome mome bratu. Mi smo ti bili komsije u onom nasem selu, a valjda ce opet biti nase. I on je, srecom, svu celjad izveo iz nevolje zive i zdrave. Ali je njegova nesreca veca od moje. Vidis li, sestro, onu veliku kucu, iz koje se vije dim sa odzaka? Vidis li onaj ves sto se piri u dvoristu? Vidis li onu stoku oko kuce? I onaj narod ispred kuce? E, to ti je bila njegova kuca, i njegovo imanje, i njegova stoka. Ali su mu je Turci naselili. Opoganili su mu je. I svako jutro mi vijecamo hocemo li granatu u sve to ili necemo. On jednom kaze -ajmo, pa onda opet ne da. Sve se nada da cemo se povratiti. I ja se nadam i zato se borim ali posle njih u istu kucu... E, to vala, ne bih mogao, kada kuce vise nikad ne bih imao..."

Eto i to je vojska mladica, Mladiceva, to su ti agresori, prevodila sam gostima razgovor. I ko je tu koga vodio u zlocine i protiv kojeg to naroda... Vojnici govore da su neki dan pre naseg dolaska imali veliki boj sa Turcima i da ih je mnogo izginulo, da idu u gomili i alaha dozivaju i ginu kao snoplje. Pricaju nam da je medju poginulima dvadesetak njih bilo neke druge rase i da ih dugo niko nije sahranjivao. Uvozni Turci, vele nasi prijatelji.

I mi lagano odlazimo, da bismo stigli u bolnicu kod Tausana, da bismo i tamo pokupili sebi jos jada i ozlojedjenosti: zato sto bivamo sve zesci svedoci velikog i nepravednog stradanja srpskog naroda.

Zato general Ratko Mladic ne moze da bude optuzen za ratne zlocine. Bio bi zaista ratni zlocinac, kada svome narodu ne bi pomogao svojim vojnickim znanjem i sposobnoscu, svojim vaspitanjem i cascu da se sacuva od okupatora sta se moze sacuvati: makar istorijsko dostojanstvo. Istina nas nije do sada sacuvala od stradanja. Mladic nosi narodnu istinu kao licnu i zajednicku zastavu u borbi za opstanak srpskog naroda u nekom istorijski zamisljenom dostojanstvu.

Ko to ne spozna moze se silno zacuditi kada se Ratko Mladic pojavi u Beogradu, na grobu svoje kceri, ili svojih ratnih drugova, uprkos tome sto se nalazi na poternici haskog (ne)suda kao ratni zlocinac. Mozda mu ta svest o licnoj cistoti pred pravdom i bude presudna u nekom trenutku, ali to je usud onoga ko s narodom zivi i za narod se bori.

Biblioteka | Sadrzaj
Sledece: Posle pada Sarajeva

Copyright © 1996 Ljiljana Bulatovic
Copyright © 1996 IP "NOVA EVROPA" Beograd
Copyright © 1996 Serbian Unity Congress
All Rights Reserved.

 

Copyright © 1996-2008 Serbian Unity Congress. Our mission : Projects ::: Main server : News server : BLAGO server :::
DHTML Web Menu by OpenCube