Kazivanja prezivelih zrtava muslimanskih zlocina 1992. i kasnije III

Ja Peric Vidosava sam napustila domacinstvo sa snajom i dvoje unucadi od pretnji i terora komsija muslimana i to 1. 8. 1992. sa samo licnom odecom na sebi. Ostalo nam je dve kuce i ostali prateci objekti sa svom kompletnom opremom u kuci i van kuce. Moj muz i dva sina ostala su na ratistu da brane svoja ognjista koja nisu mogli odbraniti pod najezdom mnogobrojnijeg neprijatelja. Dana 5. 10. 1992. izgorelo je sve sto posedujemo do temelja od strane muslimanskih ustasa.

Ziveli smo lepo, supruga, snaha, sin i dvoje unucadi. Napali su u 12 sati u podne. Malo nas je bilo u odbrani sela, svega dvadeset. Odstupali smo prema Drini. Upali su i palili sve kuce redom. U Bratuncu su ubili 22 (dvadesetdvoje) ljudi, u nasem zaseoku 5 (pet): Vladana Vasica i zenu mu Staniju, Milutina Ristica, Zariju Ristica i Petra Prodanovica. Svi su pobijeni u bekstvu.

Imao sam dve kuce, obe su izgorele. Izgoreo je cardak, magaze, supe, stale, susare, svinje.

Branili smo se, ali uzalud. Bili smo na brisanom prostoru i u manjini. Sklanjali smo se za sasu i tako nekako preziveli. Selo su branili pretezno stariji ljudi. Mladjeg sveta, muskaraca bilo je malo. Mladji su otisli po poslu u Bosnu, Srbiju, inostranstvo.

Napali su srpska sela sva istovremeno. Stradala su sva, a najvise Fakovici, tu je najvise zrtava bilo.

U nasem selu nije bilo muslimana, ali su okolna sela muslimanska: Zanjevo, Joseva, Jagodnja, Miljevina, tegare, Voljavica. Otuda su napadali, mada ne znam nikoga posebno.

Moje selo je sada pusto. Napadaju sada svaki dan na Bjelovac, Sikiric i Bratunac. Koncentrisani su u Srebrenici. Tamo ima logor. Snazni su jer im pomazu Hrvati i mudzahedini. Dobili su oruzje i to kroz humanitarnu pomoc. Narod je bio zaustavio pomoc, ali je naredjeno da prodje. Cim dobiju pomoc odmah napadaju zesce i cesce.

Zena mi je iz Skelana, tamo se drze nasi, ali im je sve teze. Potisnuti su do Drine. Srpska su sela sva spaljena.

Pre rata smo bili izlozeni pritisku. Organizovali smo odbranu, cuvali strazu, skoro 6 meseci i nismo odoleli. Pritisak je bio otvoren i brutalan. Urosa Jovanovica iz Fakovica su uhvatili dvadesetak dana pre napada na nase selo, tukli, bubrege odbili. Covek je umro u bolnici. Promucio je muke Isusove. Sa njim su uhvacena jos trojica i oni su pobijeni na licu mesta.

Ja sam 5. oktobra 1992. godine izbegao, secam se da je bio ponedeljak, tada je bio nezapamcen pokolj u selima kao sto su Fakovici, Tiovici, Radijevici i Boljevici. Sam sam radio kao camdzija na Drini, prevozio sam ljude, zene i decu, prvenstveno, i nisam verovao da ce se ista dogoditi. Medjutim, 5. oktobra u 12,00 casova, opkolili su nas sa svih strana i sve su pobili. Tada je nastradalo 22 ljudi, to je bilo i zena, dece, vojske, kao sto su Popovici, Ducici, tu su Racici, Polimci, Vranesevici. Nasi ljudi su pruzali otpor ali nisu mogli nista da urade, jer je to bila citava sila muslimana. Najgore su bile zene i deca, koja su vikala hvatajte Srbe, majku im jebem. Ta su sela sva popaljena, nigde nema krova. Od moje familije je nastradalo 13 ljudi i to: Srejo Djokic, rodjak moj kome su odsekli glavu, to je uradio, izmedju ostalih, Mamutovic Nasir i Ibrahim Mujkic i Aris Ridjic; zatim su mi ubili njegovog sina Svetozara Djokica, kome su zivom vadili oci, ruke isecene i kastrirali ga, to sam ja video ocima, jer sam ga ja okupao, Milovana Djokica, isto mog rodjaka, koji su ziveli u jednoj kuci, on je ubijen, zena mu je ranjena, ali sam je ja preveo preko Drine u Srbiju. Djoko Djokic, sinovac moj ubijen. Slavka Markovic ubijena. Markovic Radoje, isto, ubijen. Bozic Ljubisa, Bozic Radosav, Desanka Bozic, Draginja Djokic ranjena, Djukic Radovan, Djukic Vidoje i njegov sin ubijeni. Stevanovic Vladan i njegova zena, Milutin Ristic, moj dobar prijatelj. Zarija Ristic, Stjepanovic, zvana Cuba, koja je tesko ranjena.

Pre ovog napada od strane muslimana su stizale poruke da svi oni koji budu izbjegli u Srbiju vise se nemaju gde vratiti, a oni koji budu ostali, da ce ih sve poklati kao sto se i obistinilo.

Meni je tamo izgorela kuca povrsine 110 m2 i svi ostali prateci objekti, 4,5 hektara obradive zemlje. Ja imam zelju da se tamo vratim, na svoje ognjiste, ali nikakvih mogucnosti za sada nema.

Ovu izjavu sam dao dobrovoljno, neka se zna i vidi sta su uradili muslimani sa nama Srbima, i ako za sve nas okrivljuju.

U nedelju 14.12.1992. nalazio sam se od 24-03,00 c na strazi cuvajuci selo Loznicku Rijeku Opstina Bratunac. Poslije zavrsetka straze otisao sam kuci moga komsije Nedeljkovic Ljubisava na spavanje. To jutro tj. 14.12.1992. oko 06,00 c. cuo sam pucnjavu u selu. Ustao sam, pa po izlasku napolje sreo sam moga poznanika Ljubisava Nedeljkovica kako trci prema meni i govori da je napadnuto selo. Pucnjava se cula sa svih strana tj. iz pravca muslimanskih sela, a najvise iz pravca Pirici i Sikirica tj. muslimanskog zaseoka zvanog Skela. Vidio sam kad je jedna grupa muslimana dolazila iz pravca Bjelovca prema nasem selu. Bili su u maskirnim uniformama, a bilo je i malo civilno obucenih. Bilo je 17 u grupi, od toga broja 2 su bila bez oruzja. Nisu nista vikali. Nailaskom na jednu grupu muslimana ispod Jovanovica dok smo krenuli ka Bjelovcu sreli smo drugu grupu 10-12 muslimana na oko 20 m od nas i isti su nosili oruzje i govorili "Odite nama mi smo nasi". Sa mnom je bio Mitrovic Srecko krecuci se ka Drini uz Drinu u namjeri da se spasimo i on se od mene odvojio i nesto dalje je i poginuo. Ja sam preskocio grmlje po sretanju zadnje grupe i sjeo kod Drine skidajuci se da plivam u Srbiju. Niz Drinu obalom sam odlucio da idem do Bjelovca i uz put sam sreo Tanasica Miloja. Pusku koju sam imao sam bacio u grmlje. Sakrili smo se u obalu do mraka lezeci u stvari do 13 c. a onda je ubrzo od muslimanskog Zaluzja naisla jos jedna grupa Muslimana i otisla u pravcu Jovanovica, moglo je biti oko nesto prije 13 c kad je ta grupa neprijatelja posla ka Jovanovicima. Camcem sam navece presao u Srbiju. U grupama koje sam sretao nisam nikoga prepoznao. Culo se od strane muslimana koji su u selo upali da su vikali "fatajte ih zive".

Tvrdim da sam u dovikivanju prepoznao glas "Kokana", a koji je sin od Edhema iz sela Pirici, a koji je nekad radio sa mnom u rudniku Sase oko 15 godina. Kokan je govorio "fatajte ih zive jebem im majku cetnicku".

Druge okolnosti nisam vidio niti su mi poznate jer sam selo napustio na opisan nacin.

Ja sam mjestanka Loznicke Rijeke SO Bratunca, tu zivim od rodjenja pa sve do 14.12.1992. godine kada je to selo od strane muslimanske vojske - ustasa napadnuto i spaljeno. U blizini Loznicke Rijeke ima dosta sela sa mjesovitim sastavom stanovnistva, kao i sela sa ziteljima pretezno sa muslimanima tako da ja sve odrasle stanovnike okolnih sela poznajem, bilo srpska bilo muslimanska jer smo prije rata bili u prilicno dobrim komsijskim odnosima pa smo se prilicno posjecivali. Od izbijanja ratnih sukoba na nasem podrucju ja sam boravila u L. Rijeci i za to vrijeme je vise puta selo napadano od strane ustasa, ali su mjestani, branioci sela uspjevali da odbiju napad. Medjutim, 4.12.1992. godine sa velikim snagama ustase su napale selo, na taj nacin sto su privukli nocu te opkolili sa svih strana selo i, negde, oko 6,30 c. ujutro zacula se pucnjava sa svih strana, te sam ja probudila muza koji je, kao branilac sela uzeo pusku i branio se iz kuce, a ja sam izasla napolje i vidjela da iz pravca Drine nadire masa ustasa pa sam, posto su oko mene zvizdali meci, utrcala u kucu Mike Damnjanovica i popela se na podkrovlje, odakle sam gledala kako napadaju sa svih strana, a sat dva kasnije posto se razdanilo vidjela sam da su napadaci, uglavnom, nase komsije iz okolnih sela, tako da sam ja prepoznala u napadacima Daubasic Rifeta, rodjenog u Brezovicama, kasnije se doselio u Bjelovac, te Daubasic Hasana, sina Rifetovog isto iz Bjelovca, Ibric Aliju, zv. "Kurta" iz Pirica, braca Malagic Mirsad i Medo od oca Muje iz L. Rijeke i njihov stric Malagic Hajrudin, Begzadic Hajrudin, sin Hakijin iz Pirica, zatim Sinanovic Muriz i Resid, braca od oca Rahmana, Sinanovic Sead, od oca Safeta, Sinanovic Nedzad od oca Safeta i Sinanovic Dzevad od oca Safeta svi iz Bjelovca, odnosno iz Sikirica, te sinovi Hasanovic Adhema iz Pirica, Bahrudin zvani "Bjelac", Saban, te jos dva brata zv. "Kokan" i "Kiko". Pored navedenih lica bilo je tu i zena koje su pucale na narod, mislim na muslimanke, a ja sam prepoznala dvije to su Esma Kiveric, uciteljica iz Bjelovca, kao i Senada Sinanovic, supruga Resida Sinanovica koja je zajedno sa Residom pucala po narodu sa automatskom puskom, a bila je jedna treca mlada zena kasnije sam cula da je cerka nekog Ibrahima iz Podloznika i da je poginula.

Naredbe je izdavao Bajro zv. "Mis" iz Voljevice, prezime mu ne znam. Napad je trajao do 18 c. popodne i tom prilikom pobijeno je dosta branilaca sela, te puno njih ranjeno, ubijeno je nekoliko zena i djece medju kojima su sestre Snezana i Gordana Matic, moj sin Mirko, te Jovanovic Zlata, Jovanovic Radenka, Petrovic Slobodan, Milenko Vucetic, te Slobodan Nedeljkovic, te Slavomir Damjanovic, i niz drugih. Kad smo se predvece koji smo prezivjeli povukli, ustase su zapalile selo i poceli pljackati. Za vrijeme napada isticao se i Hasanovic Hajrudin zv. "Bjelac" iz Pirica koji je inace komandir jedinice prijeteci da ce nas sve pohvatati i poklati nazivajuci nas cetnicima.

Mogu jos reci da je prilikom napada pobijeno oko 80 mjestana Loznicke Rijeke, uglavnom staraca, zene i djece a i nekoliko branilaca sela.

Ovu izjavu kazujem kao svoju i kao istinitu spremna sam je i pod zakletvom ponoviti pred bilo kojim organom ili sudom kako kod nas tako i u svijetu, jer zelim da se sazna istina o zlodjelima ustasa nad srpskim narodom.

Ponedeljak 14.12.1992. g u ranim jutarnjim satima nalazio sam se na spavanju u mojoj kuci u Sikiricu. Kuci su mi bili otac i brat. Oko 6 c. je pocela pucnjava u selu. Izasao sam odmah u dvoriste i vidio kako muslimanski mitraljez tuce iz pravca Begzadic Salkove kuce, a Begzadiceva kuca je u Sikiricu oko 300 m daleko od moje.

Pozvao sam oca govoreci da se bjezi van jer je nase selo napadnuto od muslimana. Dok je otac napustao kucu ispucao sam oko 10 metaka u cilju zastrasivanja. Pucnjava je bila sve zesca i nije prestajala, a dolazila je sa svih strana, pa i od kuce Desimira Matica, a to je iz pravca muslimanskog sela Pirici.

Posao sam na moje strazarsko mjesto gdje sam cuvao selo naisao je Petrovic Mirko iz Bjelovca (kolonija) trcao je ka meni govoreci da mu nece kamion upaliti i da trci traziti pomoc iz Bjelovca. Iza ovoga je trcao Simic Milovan ranjen na dva mjesta govoreci da ga je metak pogodio govoreci da su "Turci" usli u srpske kuce tu u Sikiricu, a iz pravca kuce Begzadic Salke.

Otisao sam pod asfaltni put, gde su mi dosli otac i brat i Mitrovic Milivoje "Miko". Vidio sam veliku grupu muslimana koja je dolazila prema nama niz Drinu od pravca kuce Begzadic Salke. Bili su blizu nas 100-200 metara daleko. Tu sam vidio kad je ubijen Rado Mitrovic, a ranjena Nedeljkovic Dragica koja se sada lijeci u Valjevu u bolnici. Muslimani su bili u maskirnim uniformama, a i u civilnim odjelima. Nisu nista vikali. Nisam nikoga prepoznao zbog daljine i jutra. Tu sam vidio kad je Mitrovic Milivoje kod Drine ranjen. Povukli smo se ka selu Bjelovac napustajuci selo. Tu narednu noc smo presli rijeku Drinu, a do noci smo bili u obali krijuci se. Druge detalje ne znam. Cuo sam glasove muslimana sa asfaltnog puta kako "jebu cetnicku majku, idemo na Bratunac".

Dok smo isto vece 14.12.1992. prebacili ranjene (zapravo u danu oko 10 c) na srbijanskoj obali, dok su ranjenici bili dakle na desnoj obali Drine na njih su pucali muslimani iz Bosne iz pjesadijskog oruzja. I tada je u Srbiji ranjeno 5 lica kao i Nedeljkovic Mladjen i Ilic Vidoje oba iz Sikirica kao vozaci camca. Imena ranjenih ja ne znam. Navece tj. nocu smo se ostali prebacili camcem u Srbiju, jer smo prvo ranjene zbrinuli.

Dana 14.12.1992. godine nalazila sam se kod moje kuce u Sikiricu, kada je u 05,50 casova u selu pocela pucnjava. Do tada sam spavala na spratu kuce i silazila sam u prizemlje, ulazeci u kuhinju za mnom je isao moj muz Desimir. Desimir je inace zemljoradnik i svo vrijeme smo zivjeli u nasem selu. Po mome ulasku u kuhinju, upalila sam svjetlo, odjednom je usao metak kroz prozor iz pravca Loznicke Rijeke i udario u sporet u kuhinji. Ja i Desimir smo izasli - istrcali napolje pred kucu.

Po izlazu pred kucom pucnjava je bila jos veca, a ja i Desimir smo zapazili veliku grupu muslimana kako idu u nase dvoriste preskakajuci preko zida u nase dvoriste. Po mom misljenju bilo ih je oko 100. Bilo je i civila a i muskaraca u sarenim uniformama koji su nosili oruzje. U toj grupi bilo je oko 100 muslimana, medju njima bilo je i zena, djece, djece veceg uzrasta koji su na sebi nosili dzakove u cilju pljackanja nasih kuca. Inace u Sikiricu su pretezno na tom djelu gdje mi zivimo bili su sami bilo je i nenaoruzanih muskaraca koji su na ledjima nosili ruksake. Ja sam pobjegla u svinjac, dok je moj muz otisao na drugu stranu kuce i njega su odmah ubili. Ja sam bila sakrivena u svinjcu - medju svinjama, a kada su ubili moga Desimira cula sam kako govore "Spavaj Dejo, spavaj Dejo". U nasoj kuci za svo to vrijeme se nalazila sestra moga muza po imenu Ostojic Bozana. Ona nije uspjela da pobjegne iz kuce, jer cim je ustala muslimani su je ubili. U stvari nju su ubili dok je bila podvucena pod sto u kuhinji gdje se krila - tu je nadjena mrtva. Sakrivena u svinjcu, svinji je prisao jedan musliman sa puskom na ramenu, mladji je crn, (oko 25 godina) u sarenoj uniformi i sada ga ne bi mogla poznati. Posto je mene vidio u svinjcu, rukom mi je pokazivao da cucnem, i pitao me je imam li gdje brasna. Istom sam odgovorila da u kuci imamo svega, da sve kupe ali da me ne kolje. Iza njega je usao drugi musliman u civilnoj odjeci isti je iz Brezovice, znam ga da se radi o muskarcu po imenu Resid i usao je sa rusakom na ledjima u drugi moj svinj. Bila sam sakrivena i on me nije vidio. Kada su se ova dva povukla iz svinja, bojeci se da ne budem otkrivena popela sam se u krov medju rogove svinja, i lezala na gredi. Kasnije ih je sigurno blizu 100 zavirivalo u moj svinj. Ovdje na opisani nacin sam ostala do 21 sat toga dana. Oko 10 casova pred moj svinj su dosla 4 muslimana, medju kojima je bio i onaj prvi koji me je medju svinjama nasao, i ja sam ga iz krova cula kada je onoj dvojici objasnjavao kako je mene ujutru tu nas'o i kako me nema. Drugi iz ove grupe je kazao: "Cekam ja nju ovdje ima 2 sata, ona nije mogla izaci od nas". Poslije kraceg vremena ponovo je doslo 4-5 muslimana da kolju svinje i 7 svinja su poklali, svo meso su izrezali na komade i spakovali na komade i tako odnijeli. Cula sam dok sam se nalazila na tavanu svinja, kako ovi muskarci govore nekom medju njima sledece: "Edo ili Medo, sto ja nisam razumjela, ti si ovdje bio blizu svinja i znas kako se iste kolju, nasto je on odgovarao da je bio tu ali nikada nije klao svinje. Mislim da se radi o Edi sa Osmaca SO Srebrenica koji se doselio u Sikiric prije par godina. Bila sam i dalje na svinju, kada su oko 19,30 casova ovi sto su poklali svinje popalili obje kuce i obje stale, a prije paljenja stale odveli su mi kravu i konja. Medju muslimanima koji su popalili nase selo i ubijali Srbe prepoznala sam Ibric Aliju iz Pirica, a bio je u civilnom odjelu i nije imao pusku, prepoznala sam Begzadic Hajrudina iz sela Pirici i bio je u sarenom odjelu, prepoznala sam Mehu iz Bajrica i njegove dvije kceri, a prepoznala sam i Kiveric Esmu uciteljicu iz Srebrenice i dobro sam cula kako Esma govori: "Idite od vrata do vrata, cekajte ih na vratima i ubijajte, kada ih poubijate onda ih pljackajte". Vidjela sam kada je Ibric Alija, uzeo nasu kantu sa rakijom, iz kuce iznio mesa i sjeo na balkon nase kuce govoreci: "Da si Desimire sada ziv, da nazdravis, dobru si rakiju kupio". Vidjela sam kada je Alija obio i moju susaru. Cula sam da je u zaseoku Jovanovici bio i Sinanovic Resid iz Bjelovca, te da je on ubio Milosa toga zaseoka tj. iz Loznice. Prepoznala sam u grupi muslimana najmladjeg sina Jusufa i njegovu snahu. Dakle Jusufov i sin i snaha, prepoznala sam Mehu i njegove dvije kceri, a on je iz Bajrica, prepoznala sam Rukinu kcerku, ona je Jusufova snaha. Prepoznala sam i Mirsu Edinog brata sa Osmaca. Desimira su ubili i njegovu sestru Edo i Mirso oba sa Osmaca, jer su oni prvi uskocili u nase dvoriste. Oko 21 sat je stigao transporter Srpske vojske na Loznicki most i tada sam cula kako muslimani govore "Hajdemo bjezati, probili su se iz Bratunca, mogu nas pobiti, opkolice nas". Iz svinja sam presla u pritke i sakrila se kada je naislo jedno 6 muslimana i nosili su opljackanu robu iz srpskih kuca, bjezali su bojeci se Srpske vojske, jer je vjerovatno Srpska vojska saznala da su muslimani pobili civilni zivalj, opljackali i popalili sve u nasem selu. Iz pritki sam niz njivu sisla prema Drini u pravcu prema Bjelovcu. Prelazeci zicanu ogradu stala sam na les po mraku a sutradan sam cula da je tu ubijena Grozda i njezin sin Zlatan. Zlatan je zanatlija. Bila sam prisutna kada su iz transportera izvlacili Bozu Todorovica iz Loznice i Vuksic Novaka iz Loznice i kada su oba umrli, tu dok smo cekali da ih camac prenese u Srbiju i u Ljuboviji im se ukaze prva pomoc. Na Drini je cekalo dosta povredjenih za prevoz u Srbiju radi daljeg spasavanja. Camcem sam i ja presla na podrucje Srbije.

Na dan 14.12. 1992. godine, nalazio sam se u vlastitoj kuci u selu Bjelovac. Moglo je biti oko 06 sati kada sam se nalazio na spavanju i kada se u selu zacula pucnjava. Odmah sam ustao i na brzinu se opremio, zapravo spavao sam obucen bojeci se da nam neprijatelj odnosno muslimani ne bi iznenada upali u selo i pobili nas kao sto su to ucinili u mnogim okolnim selima na podrucju Bratunca. Po izlasku iz kuce pomislio sam da je moje selo napadnuto iz pravca muslimanskog sela Pirici. Medjutim, napad je bio kako od Pirica tako i sa lijeve obale Drine, a koja je inace u blizini naseg sela. Muslimanske formacije kako sam ja vidio, a dobro sam vidio jer se radilo u blizini, otvarale su zestoku vatru iz streljackog naoruzanja po mom selu i odmah je poginulo dva lica koja su se kretala oko kuce ne znajuci sta se dogadja i odakle je selo napadnuto, to je ziva istina sto ja pricam. Poginule su moje komsije Filipovic Stevo i Todorovic Bozo, i to u blizini kuca. Ubrzo je dotrcala zena Filipovic Steve, po imenu Darinka koja je u tom momentu u nogu ranjena, i u stvari ona je i nama kazala da muslimani pucaju u selo sa obale Drine iz mjesta zvanog Sljunkara. Culi smo kada su muslimani dozivali Darinku rijecima "Daro, hajde ovamo evo ti muza kod nas". U stvari htjeli su da je prevare i privuku kako bi im ziva pala u ruke. Za to vrijeme Dara je trceci ka mojoj kuci govorila da muslimani selo napadaju od Drine. Posao sam u pravcu Drine u cilju izvlacenja ranjenih ljudi koje sam vec kazao da su ranjeni pa sam iste izvukao van dometa vatre. Ukazao sam prvu pomoc, a trazio sam pomoc da se isti prebace u bolnicu. Za to vrijeme sve veci broj muslimana je nadiralo u nase selo tj. ka kucama nasih komsija. Bili su muslimani u maskirnim uniformama, a bilo je i onih u civilnoj odjeci. Znam da su na ledjima nosili velike rusake, a na glavama su nosili crne kape i narandzaste trake preko cela. Nikoga nisam poznao od napadaca po imenu ili sl. Poceli smo koliko je to moguce da se zastitimo tj. selo koliko toliko odbranimo. Bilo je masa napadaca, koje smo pokusali odbiti odnosno da se spasimo od napada. Uljetali su u pojedine kuce i iste su odmah palili. Na primjer prva je pocela da gori kuca od Filipovic Steve koga su prije toga ubili kako sam vec kazao. Potom su zapalili kucu Dragoljuba Filipovica i njegovu cijelu porodicu unistili sem njegovog jednog sina koji je u medjuvremenu otisao u selo da trazi pomoc jer je selo napadnuto te da izvuce njegovu zenu i dvoje djece. U stvari Filipovic Slavoljub je sem zene imao 2 djece od kojih je jedno musko staro 7 mjeseci, a zensko staro 3 godine. Imao je oca Dragoljuba i majku Dostanu. Ovom prilikom su poginuli roditelji odnosno ubijen je otac po imenu Dragoljub i brat mu Dragan, dok mu nema supruge Mire i 2 djece niti mu majke Dostane. Lesevi nisu nadjeni do danas. Prica se sada da su mu supruga i djeca otisli u Drinu ili su pak zarobljeni kao taoci tj. od strane muslimana. Ovom prilikom u selu su ubijeni Vucetic Radovan i sinovi mu Milenko i Brano. Brano je star 10 godina i do danas nije nadjen. Tu u selu ovom prilikom muslimani su upadom u kuci ubili i Matic Radivoja i 2 njegove kceri Snezanu i Gordanu, dok su se nalazile u kuci. Kcerki Gordani su odrezali dojke. Jednostavno su ih masakrirali, a mislim da je to i TV snimila. Muslimani su u Radivojevu kucu bacili bombu gdje se nalazila i Ilic Bogdana koja je ranjena i ostala ziva. Bogdana je u bolnici lecena. Po paljenju jednog broja kuca muslimani su se zadrzali u kuci naseg komsije Milosa do noci i otale pucali. Tako je sve u noci prestalo. Ranjene i poginule po noci smo pokupili.

Ja sam bila u Bjelovcu u skoli, obavljajuci odredjene poslove kada je oko 6 sati ujutro poceo napad muslimana na Bjelovac. U pomenuto vrijeme pocela je pucnjava sa svih strana, i to od Drine, kao i ispod brda Kunjerac, odnosno iz pravca muslimanskih sela Pirici i Biljaca. Vidjela sam, da se radi o velikoj grupi muslimana i to naoruzanih puskama. Na glavi su imali pletene kape, na ledjima rance, sa plavim odijelima i narandzastim trakama oko glave. Nisam mogla doci do moje kuce koja je daleko oko 1 km od skole, a u kuci su mi bila djeca i muz. Ovom prilikom muslimani su ubili moga muza Matic Radivoja i kcerke Snezanu staru 27 godina i Gordanu staru 25 godina.

Moju kucu su pokusali zapaliti, a prije toga u kucu su ubacili tri bombe, mada su mi pre toga porodicu poubijali. Po ubijanju naroda u nasem selu, muslimani su odmah zapalili i nase kuce. Nisam prepoznala nikoga jer sam bila udaljena, pa je prepoznavanje otezano. Moju djecu je pokusala da spasava Ilic Gordana, zena Milana iz sela Bojna iz Srebrenice, pa su muslimani ranili, ali je ona ovom prilikom boreci se za goli zivot, ubila jednog muslimana koji je pobio moju porodicu. Vidjela sam ranjena Vucetic Radosava koji je bio ispod jednog sijena. Pored njega je bila Petrovic Boraka, ali ne znam ko ih je ranio. Vidjela sam kada su Cvijetka Lukica vodili ranjenog prema Drini da mu ukazu prvu pomoc, ali tamo su vec bili muslimani koji su docekivali nase ranjenike i ubijali ih dok im je ukazivana pomoc. Tu su ubili Ilic Milisava, ranili Ilic Stojana, dok je prevozio ranjenike. Ali posto je tu bio i Ilic Ilija, on je uspio da otvori vatru i da odbije muslimane za kratko. Otvarajuci streljacku vatru iz pravca muslimanskog sela Biljaca sa mesta zvanog Bunarevi na desnoj obali Drine u Jugoslaviji ranjeni su Vucetic Milivoje i jos pet nasih civila, ali ne znam koja su to sve lica. Znam da su u camcu dok im je pruzana prva pomoc ranjeni Ilic Vidoje iz Sikirica, Simic Milovan iz Sikirica i Nedeljkovic Mladjen iz Sikirica.

Ujutro, 14. 12. 1992. godine, spavali smo ja i muz u svojoj kuci u nasem selu Loznici, kad nas je probudila eksplozija dviju bombi.

Ustali smo iz kreveta, i moj muz je posao napolje noseci u rukama pepeljaru od peci kako bi zalozili vatru. U momentu kada je izasao napolje i zatvorio vrata za sobom, zacuo se rafal koji ga je ubio. Naime, dva puta nas je zvao da mu pruzimo pomoc, ali nismo mogli izici od vatre iz pjesadijskog naoruzanja koja je otvarana iz pravca muslimanskog sela Biljace.

Kada mi je muz poginuo bilo je oko pola sedam ujutro, i vec tada su muslimani poceli da pucaju na sve strane po nasem selu. U tom momentu moj sin Zoran star 22 godine izasao je napolje, neko od muslimana ga je dozivao da se preda. Bolje je da se preda jer ce ga dati u zamenu. A to je bila varka. Jer su odmah otvorili vatru na Zorana gde su ga ranili.

Moj sin Zoran je poznao po glasu Salihovic Midhata, pa ga je pitao: Midhate jesi li to ti, na sta je on rekao: Jesam, dodji da popijemo. Ako neces doci, uhvaticemo te pa cemo te ziva na kolac nabiti. Da znas kako Turcin znade na kolac da natakne.

U tom momentu, zvala me Zukic Mulija, ranije moja komsinica: Hajde Janjo da popijemo kafu, psujuci mi cetnicku majku. Djever Lazar Simic mi je ranjen tada, a njega je neko dozivao cini mi se da je Salihovic Rifet, koji je rekao: Predajte se cetnici, nema vam pomoci. Nasi ljudi sa mudzahedinima su u Voljavici ima ih 1.500, jebacemo vam majku. Neko je bio ranjen i trazio je pomoc, a Midhat Salihovic kaze: Cekaj sada cemo mi da koljemo Srbe.

Videla sam neku grupu ljudi muslimana, oko 20, imali su maskirne uniforme, vikali su da se predamo jer Bjelovac gori. Nisam mogla nikoga prepoznati. Vec tada su bili ranjeni: moj sin Zoran, Stojanovic Milenko, Simic Lazar, Goran Lukic. A poginuli su mi muz Ratko, dok je u kuci Kovacevic Vujadina poginuo Savic Mitar i Zoran Trisic, a Aleksa Kovacevic ranjen.

U prvi sumrak, cula sam da se muslimani dovikuju: Hvatajte Janju zivu, opkolite s leve i desne strane. A neko je dozivao nase mjestane na brdu Kunjerac, govoreci: Hajte, nosite ove vase mrtve sve smo ih pobili. Kada se spustio mrak prva sam izasla napolje, a zatim su za mnom izasli moj sin i Stojanovic Andjelko, te smo otisli u Bjelovac do Drine, gdje smo se camcem prebacili u Srbiju i tako ostali zivi.

Dok sam se povlacila u Bjelovac, cujem kako se muslimani vesele vicuci: Zivio Panic, cekajte Srbi dok on dodje na vlast, nigde vas nece biti, Siptari ce onda poci sa Kosova.

Ostali smo zivi zahvaljujuci sto smo se sakrili u podrum, jer je gornji dio kuce sav srusen rucnim bacacima.

Prije izbijanja rata zivjela sam i radila u opstini Bratunac, mjesto Kravica, zajedno sa muzem i dvoje djece. Ziveci i boraveci u drustvenom stanu, gradili smo porodicnu kucu. U opstini vecinski narod bili su muslimani, dok je nasa mjesna zajednica Kravica bila etnicki cista, to jest srpska. Okruzeni sa svih strana muslimanima, te nam je odmah pretila opasnost od genocida. Posle prvih sukoba zaracenih strana nalozeno nam je od strane ratnog staba evakuacija djece i nejaci. Dvoje djece sam morala dovesti kod prijatelja u Klenje, a ja iako trudna, u aprilu sam se vratila da pomognem svom narodu, posto sam po struci medicinska sestra. Radila sam sa borcima na polozaju u svom mestu do avgusta. Zbog opasnosti od ustasa dosla sam u Ljuboviju, kod prijateljice gde sam se i porodila 30. 10. 1992. Zatim sam presla kod djece u Klenje gdje sada boravim sa troje djece bez ikakvih materijalnih primanja. Muz mi je ostao u svom mjestu do 7. 1. 1993. kada su ustase napale sa brojno vecim snagama i sve nam spalili i unistili. Na dan napada poginulo nam je oko 56, isto toliko ranjeno. A mnogi civili su nestali.

Biblioteka | Sadrzaj | Kazivanja prezivelih zrtava muslimanskih zlocina 1992. i kasnije IV