|
POVOD
Brojni su razlozi koji su nas naveli da pripremimo ovu
dokumentacionusvesku. Pre svega na to su uticali sami dogodjaji, ali i
pokusaji da se tidogadjaji falsifikuju i pred svetom prikazu na nacin
koji ne odgovara istini.
Ovaj deo Istocne Bosne - podrucje srednjeg Podrinja koje
obuhvataopstine Bratunac i Srebrenicu, a od skora i opstine Milici i
Skelani -izlozen je stalnim pritiscima i proredjivanjem srpskog
stanovnistva. Pored,uglavnom poznatih uzroka koji su karakteristicni
za celu Bosnu i Hercegovinu, Podrinje ima i svoje specificnosti. To je
geografski i strateski znacaj ovogkraja. Reka Drina je vec odavno,
moze se reci vekovima, granica izmedjusrpske drzave, koja se prostire
duz desne obale, i drzava koje su se tokomraznih okupacija formirale i
smenjivale na levoj obali i na prostorimadanasnje Bosne i Hercegovine.
Dugo je Drina bila granica Srbije sa Turskomimperijom, potom sa
Austrougarskim carstvom, a tokom Drugog svetskog rata saHitlerovom i
Pavelicevom tvorevinom Nezavisnom Drzavom Hrvatskom.Svaki okupator je
nastojao, ne birajuci mnogo sredstva, da udalji i skloniSrbe iz Bosne
od granice sa Srbijom. To je i prouzrokovalo intenzivanprogon srpskog
naroda sa ovih teritorija. Posledica toga je promena nacionalne
strukture stanovnistva i sve manje ucesce Srba u ukupnoj populaciji.
Danas se u dobrom delu ovog podrucja tragovi naseg vekovnog prisustva
jedino mogu naci u razorenim bogomoljama, nazivima naselja i
toponimima, ali, na zalost, ne i u prisustvu srpskog naroda u tim
naseljima.
Jedino u decenijama postojanja jedne, a potom i druge Jugoslavije,
Srbi ovog kraja su proveli u relativnom miru.
Sada je u toku treci oruzani ili ratni pohod na srpski narod i samo
udvadesetom veku treci pokusaj izgona tog naroda iz Istocne Bosne i
Podrinja.Dok ovo pisem, krajem decembra 1992. godine, vec je
popaljeno, razoreno iopustoseno mnogo naselja, cisto srpskih sela i
srpskih zaselaka u selima samesovitim stanovnistvom. Ta sudbina je
zadesila sela: Gniona, Bljeceva,Oparci, Sadici, Ratkovici, Gostilj,
Viogor, Loznica, Cicevci, Brezani,Metaljka, Zagoni, Obadi, Krnjici,
Zalazje, Magasici, Jezestica,Rupovo Brdo, Fakovici, Boljevici,
Podravanje, Bracan, Rogosija, Bjelovac,Sikiric, Kravica, Brana Bacici,
]osici, Kusici, Vandzici, Babuljice,Bozici, Blazijevici, Brezovica,
Donja Bukovica, Butkovici,Banjevici, Biljaca, Vrsinje Gornje,
Visnjica, Vitkovici,Vranesevici, Hranca, Jaketici, Jasen,
Godjevici,Gladovici, Gaj, Lipenovici, Gake, Kiprovo, Korita,
Kostolomci, Medje,Mlecva, Mratinci, Pribanici, Orahovica, Osredak,
Postolje, Pribidoli,Pribojevici, Opravdici, Radosevici, Toplica,
Zabokvica, Stanatovici,Tegare, srpske kuce u Novoj Kasabi i srpski deo
Nedjeljista, i dr. Mestaniovih sela su izginuli ili u izbeglistvu, a
imovina u posedu muslimanskih napadaca. Razaranja nisu postedjena cak
ni groblja. Etnicko ciscenje,ponovni progon i unistavanje svega sto je
srpsko, od stanovnistva do njihovih naselja, opet je u punom jeku. U
tom poduhvatu skoro podjednako su angazovani, svako na svoj nacin, i u
obimu svojih interesa, muslimani i islamski svet, velike svetske sile,
drzave zapadne Evrope, odcepljene republike bivse Jugoslavije... I svi
se, gotovo bez izuzetka, trude da zrtvu dotuku i pretvore u krivca.
Sa malim, casnim i povremenim, izuzecima na srpski narod se obrusila
mocna Sedma sila Evrope i Amerike svim neistinama koje je mogla da
prikupi i lansira preko svojih listova, radija i televizijskih ekrana.
Hiljade i hiljade ljudi, profesionalaca, danas sipaju lazi i kao da se
utrkuju ko ce vise u tome da postigne. Ovo je vreme pomracenog ugleda
i sramote tih ljudi. Njihov zlocin nije nista manji od zlocina
muslimanskih hordi koje haraju ovim krajevima. Oni to podsticu i
ohrabruju.
U ovoj situaciji, da bi opstao, srpskom narodu je jedino preostalo da
veruje, kad je rec o svetskoj zajednici, da ce istina pobediti
novinare i politicare i da se, kad je opstanak u pitanju, odbrani i
zivi na svojoj zemlji. Drugog izbora, izuzev propasti, nema.
I
Medjutim, pre nego sto pocnemo izlagati dogadjaje koji su uticali na
stvaranje ove dokumentacione sveske, potrebno je da bar u osnovnim
crtama predstavimo teritoriju o kojoj je rec. Na zalost, s obzirom na
motive i uslove nastanka rukopisa, cini nam se da je izlisno izlagati
prirodne, istorijske i kulturne vrednosti i karakteristike ovog kraja.
Ti, prevashodno mirnodopski, iako znacajni, sadrzaji u ratu se, bar
privremeno, nalaze udrugom planu. Od toga je znacajniji opstanak ljudi
na vlastitim ognjistima iodbrana onoga sto su nasledili, sto su
stvorili i sta imaju. Zato cemo se uovom slucaju zadrzati na iznosenju
samo onih cinjenica koje su trenutno aktuelne i na globalnom planu
znacajne za tekuca zbivanja. To su, jednostavnije receno, neke
demografske karakteristike i zemljisni posed,odnosno vlasnistvo nad
zemljom.
Cetiri opstine koje su predmet posmatranja, Srebrenica,
Bratunac,Skelani i Milici, prostiru se na 1520 km2 ili 3,0% ukupne
teritorije Bosne i Hercegovine (51139 km2). Prema popisu stanovnistva
1991.u tim opstinama zivelo je oko 80000 stanovnika, ili 1,8% ukupnog
stanovnistva, odnosno 2,0% srpske populacije u ovoj bivsoj
jugoslovenskojrepublici. U tim opstinama Srba je bilo 28500 (35,6%), a
muslimana 49500(61,9%). Mali, gotovo simbolican broj stanovnika
pripadao je drugim etnickimgrupama i nacijama. U ovom slucaju govorimo
integralno o sve cetiri opstine,iako medju njima postoje velike
razlike (u opstini Srebrenica Srbi su cinili25,0%, a u opstini Milici
90,0% ukupnog stanovnistva). Posmatrajuci sela, njih u srebrenickoj,
bratunackoj i skelanskoj opstini, znaci izuzimajuci Milice, ima 37
cisto muslimanskih, 29 cisto srpskih i 64 mesovitog sastava
stanovnistva. Milici, kao sto je pomenuto, pripadaju prevashodno
Srbima. Istina, problem njihovog medjusobnog administrativnog
razgranicenja je jos uvek aktuelan, ali to u ovom slucaju nije predmet
naseg interesovanja.
Ipak, kad se razmatraju trenutni demografski odnosi na celom
podrucju,neophodne su i nezaobilazne izvesne napomene bez kojih nije
moguce sagledati veci deo trenutnih zbivanja. To nas, nuzno, vodi u ne
tako daleku proslost.
Izvesni indikatori su popisi stanovnistva pre i posle dva poslednja
rata, koji su od velikog znacaja za srpski narod. Prema popisu
stanovnistva pred II svetski rat, koje je izvrseno 1931. godine, Srbi
su u srebrenickom srezu (opstine Srebrenica, Bratunac i Skelani)
cinili vecinu stanovnistva (Srba 17766 ili 50,6%, a muslimana 17332
ili 49,4%). Istina, pre toga, znaci u toku i neposredno posle I
svetskog rata, ti odnosi su bili znatno povoljniji za muslimansku, ili
islamsku versku zajednicu.
U toku i neposredno posle II svetskog rata srpsko stanovnistvo je bilo
svedeno na manjinu. Medjutim, u godinama mira Srbi su se ponovo
vratili u svoja sela i gradove iz kojih su bili prognani ili iz kojih
su morali izbeci. I ne samo to, mnogi muslimani, delimicno da bi
prikrili svoje zlocine u toku rata, delimicno zato sto su se tako
osecali, u prvim poratnim popisima su se izjasnjavali kao Srbi
(muhamedanskog, odnosno islamskog zakona). Usled toga, bar
statisticki, vec 1948. godine Srbi u srebrenickom srezu vise nego
dupliraju broj stanovnika u odnosu na stanje iz vremena vladavine
fasisticke Nezavisne Drzave Hrvatske i vec tada dostizu ponovo 50,5%,
a u vlasenickom srezu, kome pripada i opstina Milici, 82,5%. Treba
istaci i cinjenicu da se tokom celog ovog XX veka, kako u
Austrougarskoj monarhiji, tako i u jugoslovenskoj drzavi, tragalo za
nacionalnim identitetom muslimana. Poslednjih decenija u Jugoslaviji
oni su prilikom statistickih istrazivanja iskazivani (1948. godine)
kao "muslimani neopredeljeni", potom (1953) "Jugosloveni
neopredeljeni", a onda (1961) kao"musmimani (etnicka pripadnost)" ili
"Jugosloveni nacionalno neopredeljeni".Tek od 1971. godine dobili smo
konacno samo "Muslimane" sa velikim slovom "M", neku vrstu nacije koju
je nominovala i promovisala socijalisticka, samoupravna,
prokomunisticka Jugoslavija, ali naciju bez svog etnickog korena,pisma
i jezika.
Administrativne i upravne promene koje su od II svetskog rata vrsene u
drzavi (reorganizacije i ukidanje srezova, okruga i pojedinih opstina)
otezavaju pracenje kontinuiteta gotovo svih demografskih promena,pa i
verskih i nacionalnih odnosa stanovnistva u opstinama koje su predmet
naseg interesovanja. Medjutim, nezavisno od toga, prema rezultatima
popisa stanovnistva 1991. godine Srbi su predstavljali, izuzev u
opstini Milici, manji deo stanovnistva. Ovde, ipak, treba podsetiti na
sumnje koje suse ispoljavale u verodostojnost statistickih podataka
kada je rec o nacionalnom sastavu stanovnistva u Bosni i Hercegovini
jos od 1961, a pogotovo 1991. godine. Prilikom poslednjih zajednickih
izbora (1990) u opstini Srebrenica je bilo vise Srba koji su imali
pravo glasa nego sto je po statistickim podacima ova opstina imala
stanovnika srpske nacionalnosti. Drugi razlog za sumnju da su
statisticki podaci o nacionalnoj strukturi stanovnistva falsifikovani
je izbegavanje Republickog zavoda za statistiku SR Bosne i Hercegovine
da te podatke dostavi nadleznom Zavodu za statistiku SFRJ. Popis
stanovnistva je obavljen aprila 1991, godinu dana pre pocetka sukoba,
ali ovaj segment istrazivanja je ostao van uvida javnosti i
jugoslovenskih strucnih institucija.
U poslednje vreme, pogotovo od kada su pocele razne mirovne
inicijative i pregovori, jedan od glavnih kamena spoticanja postala je
teritorijalna podela ili formula po kojoj ova bivsa jugoslovenska
republika treba da se deli. Svakako da su tu moguce razne varijante od
kojih se u prvi plan, kao kljuc za resavanje ovog problema, izdvajaju
ili nacionalni sastav stanovnistva ili sadasnje vlasnistvo nad zemljom
ili politicka medjunarodna arbitraza. Nijedna od tih varijanti ne
odgovara svim stranama u sukobu. Svako trazi i nalazi svoju formulu
koju nudi kao jedino realno i prihvatljivo resenje.
Za upucene u tu problematiku, na podrucjima koja su predmet naseg
posmatranja, nije nista neobicno sto je srpski zemljisni posed skoro u
obrnutoj proporciji u odnosu na broj stanovnika srpske nacionalnosti.
Muslimani su i ranije, kao i danas, cinili vecinu u gradovima (posebno
u Srebrenici, ali i u Bratuncu). Medjutim, na seoskom podrucju,
pogotovo do Drugog svetskog rata, dominiralo je srpsko stanovnistvo.
Ni veliko stradanje Srba u poslednjem svetskom ratu, ni tolika njihova
razorena i opustosena sela nisu mogli da promene vlasnike. Smanjena je
srpska populacija, pogotovo u relativnom odnosu, ali ne povrsina sela
i imanja na kojima su ziveli. Katastarske knjige, i one austrougarske,
kao i kraljevine Jugoslavije, pa i ove poslednje, socijalisticke
Jugoslavije, pokazuju prave odnose i prave vlasnike zemlje. Po njima,
u ove cetiri opstine, sa mogucim minimalnim odstupanjima, Srbi su
vlasnici na oko 52% zemlje, muslimani na oko 29%, a preostalih 19%
pripada drzavi. Jedino se moze postaviti pitanje kako podeliti drzavnu
zemlju, jer su ostali odnosi jasni. U ovom slucaju, a takva je
situacija i u ostalim delovima Bosne i Hercegovine, primeniti neku
drugu formulu (na primer odnos srpskog stanovnistva u ukupnoj
populaciji ove bivse jugoslovenske republike) znacilo bi nagraditi
ubice iz proslih ratova i njihove naslednike imanjima i zemljom
zrtava.
Mozda je za ilustraciju dovoljan samo ovaj primer. Selo Zedanjsko u
srebrenickoj opstini do II svetskog rata imalo je podjednak broj
muslimana i Srba. U tom ratu svi Srbi su pobijeni od ustaskih
formacija kojimasu pripadali i muslimani ovog sela. Od tada je selo
nastanjeno iskljucivo muslimanskom populacijom, mada se zemlja jos
uvek vodi na imena srpskih porodica. Primenom nekog etnickog kljuca
ili formule, posto je Zedanjsko danas cisto muslimansko selo, to bi
bila i njihova teritorija. Medjutim,to bi znacilo i nagraditi potomke
nekadasnjih ubica za zlocin i etnicko ciscenje koje su izvrsili
njihovi preci i ozakoniti sva prosla i sadasnja stradanja srpskog
naroda na ovim teritorijama. Odnosno, uvesti pravilo da zemlja zrtve
pripadne ubici.
A takvih primera, kao sto je Zedanjsko, ima na stotine, a mozda i
hiljade u ovoj bivsoj jugoslovenskoj republici.
II
Dokumentacija i podaci koji su korisceni prilikom rada na ovoj knjizi,
kao sto je uobicajeno, poticu iz vise razlicitih izvora. S obzirom na
motive, aktuelne potrebe i mogucnosti, najvazniji izvor informacija
bili su ucesnici i, posebno, zrtve rata koji jos traje. U to se lako
moze uveriti i citalac. Dobar deo kazivanja stradalnika i prognanih,
njihova vidjenja i svedocenja, saopsteni su neposredno posle ili u
toku samih tragicnih dogadjaja iz kojih su obicno jedva izasli zivi.
To su svedocenja ljudi koji su boravili u napadnutim i unistenim
naseljima, mestana koji su bili branioci tih naselja, izbeglih lica
koja smo nalazili na linijama odbrane drugih sela, ali i u bolnicama,
crkvenim portama i na grobljima prilikom sahrana, u izbeglickim
zbegovima i kucama u koje su se privremeno sklonili... Pod utiskom
onog sto su videli i pretrpeli, ljudi su ponekadatesko dolazili k'
sebi i nalazili snage da opisu dogadjaje i stradanja koja su ih
snasla. Mnogi od njih nisu znali ni sta je sa clanovima najuze
porodice, decom ili roditeljima, i ziveli su u iscekivanju,
raspitivali se i tragali za njima. Pa i pored toga, u vecini
slucajeva, ti ljudi su sa iznenadjujucom preciznoscu opisivali
stradanje ne samo svojih sela i ljudi u njima, vec i aktere pogroma,
pa cak i vrstu naoruzanja kojim su se sluzili.
U to vreme, medijska kampanja protiv Srba dostizala je i lansirala
neverovatne neistine, a u sredistu su se nalazili Srebrenica i Cerska.
Stradanje Srba, prvih i tada jedinih zrtava na ovim prostorima, niko
nijehteo ni da pomene. Da bi medjunarodnim institucijama i medijima
pomogli da se upoznaju sa stvarnim stanjem, dostavljena im je sva, do
tada prikupljena dokumentaciona gradja, ali ni to nije dalo neke
znacajnije rezultate. Napori Republike Srpske i Jugoslavije da objasne
i dokazu stvarno stanje, ostajalisu bez odziva. Zlocini nad srpskim
stanovnistvom i dokazi o tim zlocinima nisu nalazili mesta ni u
stavovima politicara ni u emisijama i napisima inostranih sredstava
informisanja. Medjutim, te cinjenice su i danas aktuelnei nesporne i
mi smo se njima uveliko koristili prilikom rada na ovoj monografiji.
To je okosnica ukupnih kazivanja o zbivanjima tokom 1992. i kasnije.
Drugi izvor informacija su domaci i neprijateljski, uglavnom zvanicni
dokumenti, koji pruzaju veoma korisnu gradju za sagledavanje i
ocenjivanje dogadjaja koji su se zbivali od izbora za lokalne i
republicke organe vlasti do pocetka oruzanih sukoba. To su, pre svega,
dokumenta SDA, Muslimanskog nacionalnog vijeca, SDS, opstinskih organa
uprave i pojedinih, srpskih i muslimanskih, mesnih zajednica. Potom,
muslimanska dokumenta iz ratnog perioda: razne naredbe, odluke,
izvestaji, planovi i dr. iz kojih se, pored ostalog, saznaje i
personalni sastav raznih komandi i stabova, rukovodioci,ali i
neposredni izvrsioci pojedinih akcija i egzekutori.
Medju zvanicnim dokumentima kojima smo se sluzili nalaze se i dostupni
statististicki podaci, katarstarske knjige, podaci Crvenog krsta,
medjunarodnih humanitarnih organizacija i UNPROFOR-a.
Uporedo sa radom na registrovanju i rasvetljavanju tekucih
dogadjaja,znaci zbivanja 1992. godine i kasnije, pokusali smo da
istrazimo bar deo zlocina koji su se u ovim prostorima dogodili tokom
Prvog i Drugog svetskog rata. To je gradja koja se nalazi u Arhivu
Srbije (fond Komesarijata za izbeglice i preseljenike u vladi Milana
Nedica za vreme Drugog svetskog rata) i u arhivu Vojno istorijskog
instituta (fondovi NDH, NOB, nemackih i italijanskih okupacionih
vlasti). Veci deo te veoma obimne arhivske gradje tek bi trebalo
istraziti i staviti na uvid javnosti. Sada za to nije bilo dovoljno ni
vremena ni sredstava. Medjutim, mislimo da je i pored toga, bar kao
ilustracija, dato ono sto ne bi trebalo da bude sporno kada je rec o
genocidu, etnickom ciscenju i ukupnom stradanju srpskog naroda u
prethodnim ratovima na ovim istim prostorima.
III
Duzni smo iskazati zahvalnost svima onima koji su u veoma teskim
uslovima, pored svih svojih obaveza, licnih i porodicnih stradanja i
zrtava, samopregorno radili na prikupljanju podataka bez kojih bi bilo
nemoguce domacoj i stranoj javnosti predociti tragediju srpskog naroda
na podrucju opstina Bratunac, Skelani, Srebrenica i Milici. To su, pre
svega, prezivele zrtve i mestani popaljenih i razorenih srpskih sela
od kojih vecina njih ni danas ne mogu da se vrate na svoja ognjista.
To su roditelji koji su ostali bez dece i deca koja su ostala bez
roditelja. Tu su i stradalnici koji su ostali i bez dece i bez
roditelja. Svako od njih je dao svoj doprinos i ucinio koliko je mogao
da se vise ne prikriva istina o stradanju i tragediji naseg naroda.
U opstini Bratunac, pored mnogih svedoka, zahvalnost za licno
angazovanje zelimo iskazati Luki Bogdanovicu, dr Veljku Macesicu,
Milisavu Ilicu, Zlatanu Celanovicu, Maksimu Maksimovicu, porodici
Nenada i Mirjane Zivkovic i njihovom sinu Milanu, Dragani Zivanovic,
Momiru Nikolicu, pok. Mitru Savicu, komandi brigade, Stanici javne
bezbednosti,Domu zdravlja, Opstinskom odboru Crvenog krsta i redakciji
lista "Nasa rec".
U Skelanima, Danetu Katanicu.
U Srebrenici, Miodragu Jokicu i Milovanu Perinu.
U Milicima - Radetu Bjelanovicu, Cedi Brajkovicu, Zoranu
Durmicu,Goranu Kaldesicu, Stanici javne bezbednosti, komandi brigade,
Opstinskomodboru Crvenog krsta i Stabu civilne zastite.
Za proveru verodostojnosti saopstenih podataka i dokumentacione
gradjeposebno smo zahvalni Jovanu Nikolicu iz Bratunca, Tomislavu
Slavkicu iz Milica, Danetu Katanicu iz Skelana i Miodragu Jokicu iz
Srebrenice.
Veoma znacajnu i nesebicnu pomoc, posebno u prikupljanju i
obradipodataka, pruzili su direktor Informativnog centara Komesarijata
zaizbeglice Republike Srbije dr Momcilo Mitrovic i strucni saradnik
Dragana Vasovic. Pored njih, aktivan u svim poslovima na prikupljanju
i obradi dokumenata bio je i ostao Bosko Ivanisevic. Od pocetka
znacajnu pomocpruzao je g. Vlada Tosic, savetnik Komisije za ratne
zlocine i zlocine genocida.
Da bi istine koje su saopstene o stradanju srpskog naroda u ovom delu
Istocne Bosne postale poznate i van granica nase zemlje, veoma su
zasluzni gospodja Mirijam Flesman, Pariz; majka Marija, doskorasnja
igumanija manastira Gradac; gospodja Nora Belov, London; Prof. dr
Dragan Nedeljkovic,Beograd; Prof. dr Darko Tanaskovic, Beograd;
gospodja Ljubica Rot, Salt Lake Sity (SAD) i Alicija Chwals, Winston -
Salem (SAD).
Svima njima dugujem duboku zahvalnost.
Copyright © 1997 Milivoje Ivanisevic
Copyright © 1997 Serbian Unity Congress All Rights
Reserved.
|